Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


 

Pogled vjere

Podsjećanje na Isusa

Prvi je dojam nakon slušanja ovih riječi da se radi o vrlo složenom i zamršenom tekstu u kojem se smjenjuju teme koje nije nimalo lako međusobno povezati. Najlakše nam je razumjeti početak teksta koji govori o vršenju Isusovih zapovijedi u ljubavi. Ali onda najednom između Isusa i učenika stupa netko treći, Duh Sveti, kojemu se daje uloga Branitelja. Nakon svega dolazi obećanje mira, i to drukčijeg od onoga koji daje svijet, te ohrabrenje učenicima da se ne trebaju bojati kad ih Isus ostavi same. Učenici se ne trebaju bojati, jer taj će ih obećani Duh Branitelj podsjećati na sve što im je Isus govorio (usp. Iv 14,26).

Prosječnom vjerniku naviknutom doživljavati svoju vjeru kroz vrlo jednostavno formulirana katekizamska pitanja i odgovore ovo se može činiti bujicom suvišnih riječi koje samo zamagljuju vrlo jednostavne formulacije u katekizmu. Ipak taj dojam vara. Jer, ovdje se ne radi samo o kršćanstvu kao učenju ili nekakvoj životnoj filozofiji već puno više o vrlo konkretnoj i nezaobilaznoj životnoj dimenziji kršćanske vjere. U pitanju je pravi odnos tradicije i slobode, povijesti i sadašnjosti, što nikad nije bilo lako ostvariti.

Povijest Crkve nas uči da se bez kreativnog odnosa prema kršćanskoj baštini, koji je moguć samo u slobodi Duha, ta baština lako pretvara u prazan i beživotan tradicionalizam koji nikomu ne koristi. S druge strane, pozivanje na slobodu Duha, ako ne vodi izravno k Isusu i ne otkriva ozbiljnost njegove riječi i njegova učenja, prijeti opasnošću da se uništi povijesni temelj kršćanske vjere i da se ona pretvori u površno zanesenjaštvo. A baš u Isusovoj riječi i u primjeru njegova života nalazi se snaga oslobođenja s kojom se ništa drugo ne može uspoređivati i koje se kršćanin nikad ne smije odreći. Zato ju je potrebno uvijek iznova otkrivati i na konkretan život primjenjivati. Nju ne može nadomjestiti nikakva tradicija, makar ona bila ne znam kako snažna. A uloga Duha Branitelja kojega je sam Isus obećao i poslao baš je u tome da trajno »podsjeća« na Isusa i njegovu riječ i da sve dublje »uvodi« u istinu koja oslobađa (usp. Iv 8,32).

 

 

VI Vazmena nedjelja
Dar mira

Razmišljajući nad ovim tekstom, svaki bi kršćanin morao postaviti važno pitanje: s koliko ozbiljnosti želi stvarno prodrijeti u srž poruke evanđelja i biti u svojim svakodnevnim obvezama i poslovima iskreno otvoren poticajima Duha koji će mu pomoći da tu poruku prepozna i uz njegovu pomoć pretoči u život? Možda se to ne može ni u jednoj drugoj točki tako zorno provjeriti kao baš u pitanju mira o kojem je ovdje riječ. Tu se ponajprije nameće pitanje što znači onaj Isusov dodatak: »dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje« (Iv 14,27)? U čemu je ta razlika između Isusova mira i onog koji daje svijet?


Danas je, barem deklarativno, glavni cilj svih političara svijeta opći svjetski mir i svi se zaklinju na taj mir. Iskustvo nam, međutim, pokazuje da su rezultati njihovih napora gotovo nikakvi. Netko je izračunao da je od Isusova vremena do danas u svijetu vođeno više od 8.000 što većih, što manjih ratova. Treba li zbog toga kršćanin zaključiti kako mir u svijeta nije moguć, pa Isusovo obećanje onda treba shvatiti samo u smislu duševnoga mira pojedinca i očekivati njegovo ostvarenje tek u vječnosti?


Nipošto! To bi bila posve krivo shvaćena Isusova na­mjera. Kršćanin je pozvan da, unatoč svim razočaranjima, nikad ne odustane već da sve svoje sile uloži u ostvarenje mira sad i ovdje, u duhu temeljne poruke evanđelja: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim« (Lk 2,14). Kršćanin, poučen Isusovim primjerom i prosvijetljen njegovim Duhom, znat će uvijek u svom životu nadvladati sve što stoji na putu pravom miru, pa će onda moći nešto učiniti i za opći mir u svijetu.


Poučan je u tom pogledu primjer koji se dogodio u Parizu. Za vrijeme jednoga velikog svjetskog sukoba neka mirovna udruga je od prolaznika na ulici skupljala potpise za zaustavljanje sukoba i uspostavljanje mira. Kad su jednoga slučajnog prolaznika zamolili za potpis, ostali su nemalo iznenađeni njegovim odgovorom. Tražio je da mu ostave nekoliko dana, a onda će ih sam potražiti i potpisati. Nisu mogli shvatiti zašto mu treba nekoliko dana da razmisli o potpisu koji ne stoji ni minutu vremena. No, čovjek je znao dobro što čini. Prvo je otišao kući i učinio sve da uspostavi mir u vlastitoj obitelji koja je bila podijeljena i posvađena, a onda je otišao i ispunio svoje obećanje. Tek nakon toga i nositelji te akcije shvatili su ozbiljnost njegova čina. Kad bi takvih primjera bilo više, put do mira bio bi moguć jer bi ljudske riječi imale svoju snagu i uvjerljivost. Unatoč svemu, ne smijem gubiti vjeru da je to moguće i u mom životu.

Ivan Dugandžić

 

 
 
Untitled Document