Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


VI Vazmena nedjelja

DUH ISTINE

Izazov rastanka
Tekst ovoga današnjeg evanđelja uzet je iz Isusova prvoga oproštajnog govora s učenicima. Rastanci u životu uvijek su teški. Nije se doduše teško rastati od nekoga koga smo slučajno susreli i s njim proveli neko kraće vrijeme. Ako nam je taj susret nešto značio, zahvalili smo čovjeku, pružili mu ruku, zaželjeli sve dobro i svatko je krenuo svojim putem. Ovdje nije riječ o takvome rastanku. Isus se rastaje od učenika s kojima je proveo tri godine, koje je pripravljao da nastave njegovo djelo spasenja i sad je došao čas da se rastane od njih.
Kad se rastaju prijatelji, obično se još jednom osvrnu na ono što im je zajednička briga, oko čega su se zajedničkim silama trudili. Izmjenjuju se obećanja glede budućnosti i nakon toga svatko ide svojim putem, noseći zajedničke planove i brige u srcu. Pritom je uvijek najvažniji osjećaj da se prijatelj može osloniti na prijatelja. To se jednostavno pretpostavlja kao preduvjet bez kojega ne ide.
I Isus je na rastanku zasigurno imao učenicima toliko toga ponoviti, iznova preporučiti i naglasiti. No on se ograničava na bitno, a to bitno sažimlje u jednu pogodbenu rečenicu: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati« (Iv 14,15). Isus je toliko toga priopćio učenicima i rekao im što od njih očekuje. Iako im to nije izrekao u obliku zapo­vijedi, uvjetno bi se to moglo nazvati zapovijedima i on bi s pravom mogao još jednom na to podsjetiti. No njemu se čini važnijim na rastanku još jednom podsjetiti na bitno, na ono bez čega bi sve drugo bilo prazno. On naglašava ljubav: »Ako me ljubite...« A da on ima pravo to očekivati, otkriva nam evanđelist malo kasnije kad kao dokaz njegove ljubavi prema učenicima donosi njegovu riječ: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam« (15,13sl).
Isus je već puno prije toga, osvrćući se na postavljeno mu pitanje o najvećoj zapovijedi, iskoristio priliku da na­glasi kako zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu predstavljaju srce cijeloga Zakona. Tim više to vrijedi za novi zakon kraljevstva Božjega koje je on navijestio i započeo, a koje će njegovi učenici nastaviti. Jedina prava spona između njega i njih koji ostaju u svijetu jest ljubav. Ako budu njega ljubili, ljubit će i čuvati i njegove zapovijedi. No oni u toj zadaći neće biti prepušteni sami sebi, jer im Isus obećava pomoć.

Duh Branitelj
I drugi novozavjetni spisi govore o Duhu Svetom kao nastavljaču Isusova djela, kao nevidljivoj a moćnoj sili koja pokreće i vodi njegovu Crkvu. Ipak nigdje obećanje njegova slanja nije tako zorno i tako snažno kao u Ivanovu evanđelju. Prvo, on je predstavljen kao »drugi Branitelj«, što znači da Isusovo mjesto nakon njegova odlaska neće ostati upražnjeno, već će ga zauzeti on, »drugi Branitelj«. U čemu je njegova uloga kao Branitelja? Na prvome mjestu on je »Duh Istine« i jedna od njegovih glavnih uloga jest učenike »upućivati u svu istinu« (16,13). Ako je Isus prethodno sebe nazvao »Istinom« (14,6), uloga obećanog Duha Svetoga je da Kristovoj Crkvi trajno otkriva njegovu istinu, da je sve dublje uvodi u otajstvo njegove osobe i poslanja.
Na blagdan Pedesetnice očitovalo se koliko je Duh Sveti važan u životu Crkve. Isus je za vrijeme svoga života okupljao učenike i poučavao ih. Svojom smrću na križu Isus je sebi stekao Crkvu kao narod novoga saveza, ali ona je tek izlijevanjem obećanog Duha Svetoga bila sposobna preuzeti namijenjeno joj poslanje. Zato Duh Sveti trajno ostaje nevidljivi, ali živi izvor njezine vitalnosti i jedino pravo jamstvo njezine obnove. To je jako dobro znao papa Ivan XXIII kad je odlučio sazvati II. Vatikanski sabor, kako bi Crkvu pripremio za zadaće i izazove 20. stoljeća. Na pitanje novinara, što planira s Koncilom, Ivan je odgovorio vrlo kratko: »Želim prozore Crkve otvoriti Duhu Svetom.« Nije time Papa zaboravio kako će koncilskim očima trebati više godina da pretresu tolike teme i pripreme izdavanje važnih koncilskih dokumenata. To je posao koji se podrazumijeva, a on je naglasio ono bez čega bi sve to bilo besplodno.

Ljubav iznad svega
Kao što je svoj govor učenicima započeo povezivanjem ljubavi i zapovijedi, Isus ga i završava, ostavljajući tako učenicima svoju posljednju želju. Samo ovaj put su ljubav i zapovijedi zamijenile mjesta: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati« (14,21). Svejedno je, kaže li Isus »ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati« (14,15) ili pak »tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj mene ljubi«. Uvijek je bit svega ljubav. Kao što se on iz ljubavi predao za čovjeka, tako i u njegovim očima ima vrijednost samo ono što je učinjeno iz ljubavi.
Čovjek je odavno definiran kao misaono biće: »mislim, dakle postojim«. No kršćanin se ne smije zadovoljiti samo mišljenjem. Potrebno je još i tragati za smislom života, koji nije plod ni njegove misli ni djela njegovih ruku, već je darovan od Boga onom tko ga traži, tko je otvoren Duhu Svetomu. Problem današnjega svijeta nije u manjku mislilaca, već u hladnoći ljudskih srdaca koja nisu otvorena Duhu Svetomu. V. Krmpotić upozorava na nešto bitno kad kaže: »U preobražaju koji očekujem od sebe, razum mi više ne može pomoći. Jer, mehanički i racionalno odustati od ubi­janja nije dosta: srcem treba odustati. A srcem odustati, to znači srce pročistiti od otrovnih strahova i gađenja. Od svih strahova, od svega gađenja: nema toga neba ljubavi koje se može krijepiti mržnjom prema đavlu. Da, svaki je čovjek jednom na svom putu susreo Krista, svaki je bio dirnut njegovom ljubavlju, ali je malo tko izdržao da ne zamrzi Kristove neprijatelje.«
Ovdje treba nadopuniti da naše srce može pročistiti samo vatra Duha Svetoga kojemu se čovjek mora iskreno i ponizno otvoriti. Onda će naučiti pravo ljubiti i Isusa i njegove zapovijedi, ali po njemu i zbog njega i njegove neprijatelje. Mnogi kršćani, pogotovo svećenici i biskupi znaju oštro otkriti probleme današnjega svijeta i još ih oštrije kritizirati. Pitanje je samo, što se time postiže. Apostol je bio jako dobro svjestan u kakvomu svijetu žive njegovi adresati, ali on im preporuča blagost koja može doći samo iz ljubavi prema Kristu: »Ljubljeni! Gospodin - Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama; ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju« (1 Pt 3,15sl).



Neću vas ostaviti sirote

(Iz Homilija na Ivanovo evanđelje svetoga Ivana Zlatoustoga, biskupa)

»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati« (Iv 14,15). Naredio sam vam da se međusobno ljubite i da jedni drugima činite što i ja vama učinih Ovo je ljubav: slijediti zapovijedi i ljubljenome davati prednost. »Molit ću Oca i on će vam dati drugoga Branitelja« (Iv 14,16). Riječi su to onoga koji upravo odlazi. Budući da ga još nisu dobro poznavali, vjerojatno bi u njegovoj odsutnosti tražili njegovo društvo, njegove riječi, njegovu tjelesnu nazočnost i ništa ih ne bi moglo utješiti kada njega ne bi bilo. Što onda veli? »Molit ću Oca i on će vam dati drugoga Branitelja.« To znači: drugoga koji će bi ti kao ja.
Nakon što ih je očistio svojom žrtvom, došao je Duh Sveti. Zašto nije došao dok je Isus bio s njima? Zato što još nije bila prinesena žrtva. Kada već grijeh bi uništen i oni se - poslani u opasnosti - pripraviše za borbu, bilo je potrebno da im se pošalje osokolitelj. Zašto onda Duh ne dođe odmah nakon uskrsnuća? Da bi ga, obuzeti većom željom, primili i s većom milosti.
I doista: dok je Isus bio s njima, nisu se žalostili. Kada je otišao, ostavši bez obrane i živeći u veliku strahu, čekali su Duha s velikim čeznućem. »Ostaje s vama zauvijek« (Iv 14,16), to jest, ne rastavlja se ni poslije vaše smrti. A da ne bi, čuvši za Branitelja, pomislili na neko novo utjelovljenje i ponadali se da će ga vidjeti očima, Krist odbacuje tu slutnju i veli: »Koga svijet ne može pribiti jer ga ne vidi« (Iv 4,17).
Ne će živjeti s vama kao ja, već će boraviti u vašim dušama. To znači ono: »U vama ostaje.« Naziva ga Duhom istine misleći na slike staroga zakona. Sto znači: »Da bude s vama?« Isto što je rekao i o sebi: »Ja sam s vama« (Mt 28,20). Uz to izriče nešto drugo: ne će trpjeti ono što sam ja trpio niti će otići.
»Koga svijet ne može primiti jer ga ne vidi« (Iv 14,17). Što? Zar je on iz broja vidljivih? Nipošto. Tu Krist misli na spoznaju, zato dodaje: »Niti ga poznaje.« Točnu spoznaju obično nazivamo gledanjem. Kako je vid najjasniji od naših osjetila, po njemu se uvijek označuje točna spoznaja. Svijetom tu naziva zle, a svoje učenike tješi da im donosi ovaj odličan dar. Pogledaj kako ističe veličinu dara. Veli da je Duh različit od njega i dodaje da ih ne će ostaviti. Još nadodaje: doći će k vama kao što i ja dođoh. I još: u vama ostaje.
No ni time nije razbio njihovu tugu. Još su tražili njega i njegovo društvo. Da bi tome doskočio, kaže: »Ni ja vas neću ostaviti siročad; doći ću k vama« (Iv 14,18). Ne bojte se! Ne rekoh da ću vam poslati drugoga Branitelja zato što ću vas ja ostaviti zauvijek. Nisam tako rekao da on ostaje kod vas - kao da vas ja više ne ću vidjeti. Zacijelo, ja ću osobno doći k vama. »Neću vas ostaviti siročad« (Iv 14,18).

Duh Branitelj

Hvala ti, Isuse, za utjehu ovih riječi. Hvala ti na obećanjima koja si dao svojim učenicima, koja sada i nama daješ: »Neću vas ostaviti siročad; nećete biti bez moje utjehe. Neću vas pustiti bez pomoći. Dajem vam od svoga Duha. Bit će to Branitelj vašeg života, Branitelj u ovim vašim danima. Branitelj vaših noći. Nemate se čega bojati. Time što me više nećete vidjeti tjelesnim očima, nećete biti prikraćeni u snazi moje prisutnosti, jer ja sam s vama. U tu istinu uputit će vas Duh Sveti.«
Hvala ti, Isuse, za toliki dar. To je izuzetan dar tvoje brige za nas. Hvala ti, Gospodine, što si po Duhu Svetom ostvario svoje obećanje trajnoga boravka među nama. Dok si sa svojim učenicima vidljivo boravio, prihvatio si i tjelesnu ograničenost naše ljudske naravi. Bio si prisutan samo ondje gdje su te ljudi mogii vidjeti. Bio si uz pojedince samo dok si vidljivo s njima boravio. U nekim trenucima ljudskoga života nisi mogao biti, nisi mogao stići. Sjećam se, Isuse, osobito Marte i Marije koje su to bolno osjetile. U trenutku kada su te silno trebale nije te bilo u njihovoj blizini. Čak su ti i poručile da je bolestan onaj koga ljubiš. Mislile su da je to dovoljno da te pokrene i da se nađeš u času Lazarove bolesti pokraj njegova uzglavlja. Sve bi bilo dobro. No, tebe u tom času nije bilo. Došao si kad je, po njihovu mišljenju, sve bilo gotovo. Međutim, već tada si se bio
otkrio: ti si uskrsnuće i život. Ato na osobit način možeš ostvariti istom po svojem uskrsnuću i po daru Duha Svetoga.
Hvala ti, Isuse, što upravo nama daješ od svoga Duha. Divno je osjetiti kako nas štitiš i braniš. Divno je osjetiti kako se brineš za nas i kako više nikad neće biti praznina u našem životu kada bismo mogli pomisliti da se ne brineš za nas.
Hvala ti, Isuse, što nam u tom istom Duhu otkrivaš i tajnu svoga unutarnjeg božanskog života. Otkrivaš nam Oca, darivaš nam Oca. Pozivaš nas na život djece Božje i želiš da osjetimo u svome biću svu snagu neizrecive ljubavi tvoga nebeskog Oca.
Budi blagoslovljen, Gospodine Isuse, za milosno za­jedništvo u koje nas uvodiš tim darom. Postajemo ukućani Božji i sugrađani neba. Postajemo dionici tvoga dara života i zoveš nas na to vječno zajedništvo u zagrljaju Oca. Sve si nam time darovao. Zaista se može red i u tom načinu kako se brineš za nas, kako je sve tvoje postalo i našim. Najprije si ti prihvatio našu ljudsku narav, a onda si nas uzdigao u dostojanstvo Božjih sinova i kćeri, postali smo dionici tvoje nebeske domovine.
Nauči me moliti, Isuse! Ti si molio Oca i primili smo dar, Duha Svetoga. Otvori nam srce za takvu molitvu koja će i danas uroditi tim istim darom, Duhom Svetim.

fra Zvjezdan Linić

 


 

 
 
Untitled Document