Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


 

JA TE NE OSUĐUJEM

Isuse, ova žena iz evanđelja imala je tu nesreću daje uhvaćena u preljubu, Možda joj to nije bio prvi prekršaj i grijeh, ali ovaj puta je uhvaćena i privedena pred sudište. Dovedena je pred tebe kao da je neko čudovište, ne prepoznaje se u njoj osoba; to je neka, ona, neodređeno biće kojem treba suditi.
Ja vjerujem, Isuse, da je ova žena zapravo imala sreću! Sreću što je uhvaćena u preljubu i zbog toga privedena k tebi. Imala je sreću da tebe susretne. Svi su njezini tužitelji odstupili, posramljeni su se povukli, a ostao si samo ti: "ja te ne osuđujem!"
Dao si joj mogućnost novoga života. Pružaš joj ruku, daješ joj život. Ona je bila osuđena na smrt kamenovanjem, Ti si je oslobodio optužnice i ona je mogla od tebe otići u miru. Nisi odobrio njezin grijeh, ali si spasio ženu, osobu, biće koje je slabo i treba snage i praštanja.
Hvala ti, Isuse, za ovaj susret.
Mi griješimo, Isuse, ali najčešće nemamo nesreću da budemo uhvaćeni u grijehu. Cesto naši grijesi ostaju skriveni od javnosti, nitko o tome ništa ne zna. Ni sami često nismo toga svjesni. A ipak, ti sve znaš. Znaš da su oni koji su ženu optužili isto tako grešnici. Samo što nisu imali sreću da budu razotkriveni pred tobom. Jer tada bi se čisti vratili od tebe. Ovako, njihov grijeh ostaje!
Teško nam je, Isuse, kad nas drugi okrivljuju, optužuju, ogovaraju ili kleveću. To nas boli. Želimo sačuvati svoj dobar glas, želimo pred javnošću biti kako treba. I tada nemamo sreće da se susretnemo s tobom!

Ti sve znaš, sve vidiš. Ti svakoga od nas gotovo svakodnevno možeš zateći u raznovrsnim preljubima našeg grešnog i prevrtljivog života.
Danas te, Isuse, molim za sreću: da osjetimo da smo zatečeni u grijehu! Zatečeni činjenicom dati sve vidiš i da sve znaš, da tražiš izgubljenu ovcu dok je ne nađeš, Daj nam sreću, Gospodine, ako i ne bude ljudskih tužitelja za naše grijehe, da možemo sami sebe optužiti i doći ktebi da bismo u ispovijedi čuli tvoju presudu: 'ja te ne osuđujem! ja te odrješujem od tvojih grijeha! Idi u miru!"

Fra Zvjezdan Linić

 


 

5. korizmena C

Nadvladana prošlost

Iv 8,1-11

Postiđeni tužitelji
Nije nemoguće da se u nekom sudskom procesu dogodi posve iznenadan i neočekivan obrat. Branitelji katkada znaju dobro smišljenom obranom otkriti slabe točke i oboriti najoštrije formuliranu optužnicu i za optuženog, suprotno svim očekivanjima, izboriti oslobađajuću presudu. U ovom slučaju o kojem govori evanđelje dogodilo se puno više od toga: Isus je prozreo ne samo himbenu nemilosrdnost tužitelja spram optužene žene, već i njihovu zloću u odnosu na njega samoga. Zato na kraju oni nisu samo izgubili parnicu protiv žene već su ostali postiđeni tužitelji. Njihova himbena optužba žene okrenula se protiv njih i njihove vlastite zloće.
Zgoda o preljubnici predstavlja pravi biser Isusova svjedočenja Božjega milosrđa prema grješnicima. To više začuđuje zašto se ona ne nalazi ni u jednom od tri starija evanđelja, već samo u Ivanovu. Možda zato što se, birajući za svoje potrebe iz obilja predaje, nijedan od trojice starijih evanđelista u svoje vrijeme još nije suočavao s takvom bezočnom dvoličnošću u prvoj Crkvi na koju bi trebalo odgovoriti onako kako je Isus odgovorio pismoznancima i farizejima (Jv 8,3). Nije isključeno da je taj farizejski duh kasnije ponovno oživio i u Crkvi, pa je Ivanu taj primjer iz Isusova života dobro došao kao odgovor u njegovo ime.
Zloća židovskih »pismoznanaca i farizeja« nije samo u tome što im ta jadna žena treba poslužiti samo kao slučaj na kojem će Isusa iskušati i, kako su se nadali, naći dovoljan povod da ga optuže za nepoštivanje Zakona (Iv 8,6), već još više u tome što oni izvrću Mojsijev zakon u čije ime traže oštru osudu za grijeh preljuba te žene. Isus znade da su uvijek dvoje sudionici preljuba, ako do njega dođe, ali isto tako zna da Mojsije jednako traži kamenovanje i za muškarca i za ženu koji se zateknu u preljubu (usp. Pnz 22,22). No izopačen farizejski duh već je davno muškarca oslobodio od svake krivnje, a svu kaznu svalio samo na ženu. Isus zato na njihovo navaljivanje ostaje savršeno miran i pišući prstom po zemlji daje im zapravo priliku da se i sami zamisle nad svojom podlošću ne bi li shvatili kako čovjek ne mora ostati trajni zarobljenik svoje prošlosti i kako je, zahvaljujući Božjem milosrđu, moguće svaki grijeh nadvladati.

Spašena čast žene
Ako bi se prvi dio zgode o preljubnici mogao nasloviti »postiđeni tužitelji«, onda je drugi dio najbolje okarakterizirati kao »spašenu čast žene«. Jer doista riječ je upravo o tome. Isus nije ženu samo spasio od sigurne i okrutne smrti kamenovanjem što ju je za takve slučajeve predviđao Mojsijev zakon, već ju je kao osobu opravdao u očima njezinih tužitelja i vratio joj pogaženu čast i izgubljeno dostojanstvo. Poučno je kako on to čini. Isus se uopće ne upušta u ispitivanje činjeničnoga stanja. On uopće ne istražuje je li žena doista učinila grijeh za koji je optužuju. Pogotovo ne pokušava grijeh koji oni spominju umanjiti i reći da to nije ništa.
Sud o svemu tome Isus prepušta onima koji su sve inscenirali, ali od njih traži da prvo izreknu sud sami o sebi: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen« (Iv 8,7). Ta nas riječ neodoljivo podsjeća na drugu Isusovu riječ kojom on izričito zabranjuje osuđivati drugoga čovjeka: »Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš« (Mt 7,3). Pokunjen odlazak tužitelja znak je da je Isus postigao svoj cilj: shvatili su da su svi oni samo grješnici koji su potrebni Božjeg milosrđa i oproštenja. Možda im nije bila nepoznata ni Isusova riječ kojom želi spriječiti preljub upozoravajući kako se on začinje već u čovjekovu srcu: »A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu« (Mt 5,28).
Kao i u toliko drugih slučajeva, Isus i ovaj put ostaje dosljedan svome temeljnom stavu: »Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno« (Lk 19,10). U ovom slučaju izgubljena je preljubnica kojoj Isus ponovno vraća dostojanstvo oslobađajući je od osude onih kojima je trebala poslužiti samo kao sredstvo njihova obračuna s Isusom. Njegova zadnja riječ ženi jasno govori da on ozbiljno uzima njezin grijeh i zato ne želi da ga ona ponovi: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!« (Iv 8,11). Ta riječ može biti dobar podsjetnik svima koji će ovih dana pristupiti korizmenoj ispovijedi. Čovjek se nikad ne treba mjeriti s drugima niti osuđivati druge, već treba biti Bogu zahvalan što pruža priliku promjene
grješnoga života i oslobađa ga tereta moje vlastite prošlosti.

Ivan Dugandžić

 
 
 
Untitled Document