Pratite nas na


 

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player



32. Nedjelja kroz godinu - Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!

• Kod ‘ludih’ djevica svjetiljke su plamsale dok su trajale ljudske pohvale. U mudrih djevica svjetiljke su gorjele od nutarnjeg ulja, od sigurne savjesti, nutarnje slave i duboke ljubavi.
sv. Augustin
• Važne stvari, koje moraju trajati, nisu nikad dovršene i zrele u trenutku rađanja.
sv. Petar Fourier
• Ljepota nije u vanjštini; ljepota je svjetlo u srcu. N.N.
• Sačuvaj me, Gospodine, od onoga koji istinu ne može reći, a da ne povrijedi; od čovjeka s dobrim izražavanjem ali s lošim namjerama i od onoga koji samopoštovanje stječe tražeći pogrješke kod drugih. K. G.
• U životu je dovoljan jedan trenutak da se postane herojem, ali je potreban cijeli život da bi se postalo blaženim. N.N.


Evo zaručnika: iziđite mu u susret!
(Mt 25, 1-13)

Molim za milost: da trajno mislim na svoju svjetiljku i da ne zaboravim na ulje koje joj je potrebno!
Reče Isus...: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.
Jesen se već prilično osjeća. Idemo polako kraju liturgijske godine. Isus kao vrstan pripovjedač, priča prispodobu kojom nam želi dočarati ustrajnost u čekanju i spremnost za susret. Lijepa je ovo slika mladosti, mladih djevojaka koje se vesele susretu sa zaručnikom. Ne čekaju kod kuće, nego izlaze u susret. Hoće biti zajedno. Tako im je lakše čekati. To mladi napose vole. Djevojke nose u rukama svoje svjetiljke. Još je noć. Treba im svjetla. Pet njih se čudno ponaša. Isus ih naziva ludima. Ne misle da bi se čekanje moglo produžiti i zato ne uzimaju ulja sa sobom. Ova ludost ne znači manjak inteligencije i razuma. Ona se očituje u svemu onome što se suprotstavlja Bogu. To je duhovni stav i ponašanje koji su u pitanju. A pet ih je mudrih i ozbiljno računaju na sve ono što je Božje. Računaju na Boga.
Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđi­te mu u susret!'
Dogodi se da nam se planovi pobrkaju. Ne ispadne onako kako smo željeli i planirali. Tako je bilo i s ovim djevicama. Čekanje se oteglo, očne vjeđe otežale i san ih je svladao. Dugo čekanje je simbol našeg života, napose našeg kršćanskog života. Vjera nam govori da naš Spasitelj, čiji je ovdje simbol zaručnik, dolazi. Trebam biti budan, trebam čekati srcem. Kako znamo biti budni dok čekamo dragog gosta, prijatelja, najbližeg iz rodbine iako kasni. Kako nam zna srce tud od uzbuđenja. Tako bismo trebali čekati Gospodina. Ne vjerujemo u nekakve mrtve i prazne ideje. Vjerujemo u Gospodina i želimo se s njim susresti. Je li onih pet ludih doista željelo susresti zaručnika?
U noći nije lako čekati i bdjeti. Lako se obeshrabr­mo, prestrašimo i pomislimo kako je sve besmisleno. Noć je simbol straha, nepoznatog, neizvjesnog, dugog i dosadnog. Treba pitati bolesnike kako proživljavaju svoje noći. Gospodin zna da smo umorni i slabi. San je također simbol naše mlakosti koja nas svladava i naše ravnodušnosti u koju zapadamo. Nije problem u tome ako zaspimo. To je znak i naše nemoći. Kao što su učenici zaspali u Getsemanskom vrtu. Važno je da u datom trenutku spremno ustanem. Gospodine, da budem mudar i da moja svjetiljka gori iako ja spavam. Ti znaš da se želim s tobom susresti. Znaš da lako zaspim i da sam mlak i ravnodušan. Ali želim imati sa sobom ulja i želim da svjetiljka moga srca gori od ulja moga života. Da gori i dogori za tebe i pred tobom.
Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'
Kad su se djevojke najmanje nadale, zaručnik se pojavio. Kakva je to bila zbrka. Znamo kako to izgleda kad nas netko u snu iznenadi. Teško se snalazimo. Ne znamo što nam je prvo činiti. Zbunjeni smo. Djevojke trebaju najprije urediti svjetiljke. Ali kojeg iznenađenja i sramote. Neke se počinju gasiti. Svjetiljka je simbol bdijenja. Ako ona ne gori, onda to nije dobro. Kako su se osjećale one djevojke čije su se svjetiljke gasile? Bilo je to strašno. Nastalo je zapomaganje i moljakanje. Ali u nekim trenucima ne možemo drugome od svoga dah ni pomoći. Tada dah značilo bi i sebe i njih upropashh. Nije to sebičnost, nego to je zakon života i svjetla. Treba na neke stvari unaprijed misliti. Gospodine, želim da moja lampa uvijek gori. Želim uza se imah malu zalihu ulja, ali dovoljnu za čekanje na susret s tobom. Pogledaj milostivo na moju svjetiljku i na moju zal­hu ulja.
Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!"
Život ide dalje. Ne možemo ga zaustaviti. Ako se želimo vratiti za nečim, onda moramo bih svjesni da možemo izgubiti cilj. Ovih pet ludih djevica simbol su svih onih koji nisu spremni dočekah Isusa. Ima pojedinih situacija u kojima me nitko ne može zamijeniti. Nitko me ne može zamijeniti u čekanju. Nitko tu ne može stah na moje mjesto. Nitko mi ne može ulih ulja. Trebam ga imah. Nitko ne može mjesto mene vodih brigu za moju lampu. I na kraju slijedi veselje, svadba. Da veselje bude pravo, trebam se i sam za neke stvari pobrinuti. Gospodine, čekam te i želim sa svojom svjetiljkom i zajedno s tobom unići na svadbu koju nam pripremaš. Držim svoju svjetiljku i želim bih spreman. (Mirko Nikolić)

 

 

POSVETA LATERANSKE BAZILIKE


Prostor svetosti i prostor grešnosti ne mogu dijeliti istu građevinu.

Danas slavimo Posvetu Lateranske Bazilike u Rimu kao "Majke i glave svih crkava na svijetu". Lateranska Bazilika je prva kršćanska crkva u Rimu.

Svaki biskup ima katedralu, a Papina katedrala je upravo Bazilika Svetog Ivana Lateranskog. Posveta crkve upućuje nas na onu dublju duhovnu stvarnost, odnosno na Božju prisutnost među ljudima... To je i poziv čovjeku na ispravne temelje, na ispravne postavke u životu.

To što Bog stanuje među nama treba nam biti svakodnevni podsjetnik i poziv kako naš život ne može teći stihijski i bez reda... Ako je među nama Bog koji je sve uredio i stvorio onda se ja više ne mogu ponašati kao bezbožnik, i to nakon što sam pohodio sveti Hram...