Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


31. NEDJELJA KROZ GODINU

Sjećati se pokojnih - SVI SVETI

Gospodine, ti nisi Bog mrtvih, već živih.
U tebi žive svi koje si pozvao.

Njih se sjećamo pred tobom. Nema puta k njima, niti puta od njih k nama, osim puta k tebi i od tebe.
U tebi smo jedno s njima. Tebi zahvaljujemo što su u tvojoj ruci oni o kojima si rekao:"U svoje ruke sam te zapisao"

Sjećamo se pred tobom svojih pokojnika, svih zaboravljenih i nestalih imena. Pokojnika, koje nitko ne oplakuje, nestalih, čiju sudbinu ne poznajemo, očajnih, koji su sami sebi oduzeli život, i obeščašćenih i umorenih.
Vjerujemo da su u tvojoj ruci i molimo te: Sačuvaj najbjedniju među svojom djecom.

Promatramo tvoj križ, Gospodine i Brate, znak tvoje pobijede nad paklom i smrću. Vjerujemo da su u njemu dokinute sve patnje patnika, svi grijesi grešnika. On stoji nad svijetom grobova i ujedinjuje ih sve, pokojne i nas. Ti si uskrsnuo od mrtvih, za tobom će svi uskrsnuti.
Oni će ti se radovati u tvom svjetlu, i slaviti te od vijeka do vijeka. Amen.
Jörg Zing


LJUBITI SVIM SRCEM

Mk 12 28B-34

Već u počecima objave zapisana je važna istina o čovjeku: "Nije dobro da čovjek bude sam." Stvoren u nizu drugih stvorenja on kao jedinka još nije potpun. Bog mu daruje životnu družicu. Otada se čovjek osjeća potpunim, cjelovitim bićem. To je čovjek koji je stvoren na sliku Božju. Bogu je sličan po tajni zajedništva, po ljubavi.
Od stvaranja u čovjeku su po Božjem planu nastanjene potrebe i nagoni da bi mogao uzdržavati život i da bi mogao umnažati život. Čovjek treba hranu, treba jelo, ne može dugo bez pića, bez zraka bi brzo umro. Za sve te potrebe Bog se pobrinuo i darovao je čovjeku i nagon za životom i sve što je potrebno da udovolji tim životnim potrebama.
Međutim, pored svih tih potreba, svi mi nosimo po Stvoriteljevom planu svojim dubinama i potrebu za potvrdom života. Želimo osjetiti da smo nek­me potrebni, da nam se netko raduje i da tako osjetimo kako naš život ima smisla. Želimo isto tako i mi sami biti nekome potvrda života i drugome darovati životnu radost. To je životna potreba svakog ljudskog bića. Čovjek tako često dođe do zida svoje vlastite egzistencije ako više ne vidi smisla, ako ne osjeća da je nekome potreban, ako ne osjeća potrebu ni za kim. Ta i takva potvrda života hrana je onog najdubljeg u čovjeku, onog po čemu se on razlikuje od svih drugih živih bića. Čovjek je stvoren za ljubav.
Ljubavlju se potvrđuje ljudski život, ona je njegovo osmišljenje. Po ljubavi je čovjek sličan Bogu, Bogu koji je iz ljubavi stvorio ovaj svijet, Bogu koji se u ljubavi razdaje, Bogu koji je ljubav. Zato je čovjek stvoren da prima ljubav i da je dijeli.
Prepoznajmo iz te situacije današnje evanđelje, zapovijed ljubavi. U životnim razočaranjima, u mukama i prazninama koje čovjek tako često proživljava jer oko sebe ne osjeća ljubav, Isus bi nam htio najprije probuditi u srcu najdublju ljubav: to je ljubav prema Bogu. Jer, Bog je nas iz ljubavi stvorio, Bog je nas prvi ljubio. Čovjek je stvoren po ljubavi i samo u Božjoj ljubavi nalazi opravdanje za svoju egzistenciju. Čovjek je preporođen, ponovno stvoren u ljubavi koja nam je s Božjeg srca došla na ljudski način u osobi Isusa Krista. To je ljubav dokraja, ljubav do posljednjeg atoma i daška njegova Bogočovještva. To je najdublja čovjekova potvrda. On je vrijedan Božje ljubavi. Nije li onda logična zapovijed ljubavi i poziv na ljubav? To je odgovor. Jer, u objavi otkrivamo da ima netko tko nas silno ljubi, tko nas je iz ljubavi dozvao u život, tko nam se neizrecivo raduje. A onda čovjek u sebi prepoznaje da je u stanju na tu ljubav odgovoriti radosnim darivanjem, jednostavnom gestom: prepustiti se Božjoj ljubavi. Da, vjerujem da je upravo u tome tajna ljubavi prema Bogu: dopusti da te Bog ljubi, prihvati tu ljubav kao temelj svoga života.
Tada nitko neće doći u opasnost da bude razočarani prosjak ljubavi pred vratima ljudskih srdaca. Otkrit će daje najprije pozvan na duboko iskustvo djetinjstva Božjega, Božje ljubavi, Boga Oca. Osjetit će kao svoj zadatak: obogatiti tim iskustvom sve oko sebe, prepoznavati oko sebe djecu istoga Oca, tj. svoju braću i sestre. Tada će osjetiti da je njegovo poslanje ljubiti. I iz svog iskustva, iz iskustva ljubljenog bića, moći će obogatiti druge koji tog iskustva još nemaju ili su ga zaboravili. Zato je to jedna te ista zapovijed: ljubiti Boga i ljubiti bližnjega, jer obje te ljubavi imaju isti izvor, jer o ljubavi se može govoriti samo iz objave da je Bog Ljubav.
I usuđujem se reći: prepuštajući se izazovu Božje ljubavi čovjek će osjetiti da zaista može ljubiti Boga kao osobno biće, Boga kao Oca, da ga može ljubiti svim srcem, svom snagom. U toj ljubavi prema Bogu čovjek je zaštićen i neće doći u opasnost da svoj odnos prema bližnjemu zarazi sebičnošću. A jer je to jedna te ista ljubav, isto će tako svaki plemeniti osjećaj ljubavi i požrtvovnosti prema bližnjemu dovesti čovjeka do Boga.
Dan je Gospodnji. Slavimo svetu misu. To je žrtva u kojoj nam se daruje Isus, kao Sin Božji, ali i kao čovjek u vremenu koji je znao ljubiti dokraja: Oca na nebesima u potpunom povjerenju djeteta i poslušnom predanju; i nas ljude u želji da izgubi svoj život da bismo ga mi našli u njemu!

Fra Zvjezdan Linić


SVI SVETI

U ZRCALU SVETOSTI

Blago siromasima duhom
Čitajući na svetkovinu Svih svetih tekst blaženstava, Crkva svojim vjernicima pred oči stavlja zrcalo svetosti. Nema nikakve dvojbe da blaženstvima (Mt 5,3-12) pripada ključno mjesto u velebnom Isusovu Govoru na gori koji predstavlja temeljni zakon kraljevstva Božjega i najjasnije smjernice za njegovo ostvarenje u životu Isusova vjernika. Zajedno s tekstom u kojem Isus svojim učenicima namjenjuje uloge soli zemlje i svjetlosti svijeta (5,13-16), blaženstva žele čovjeka pokrenuti i oduševiti, uvodeći ga tako u shvaćanje nove pravednosti po kojoj će se prepoznavati Isusov učenik, za razliku od pravednosti književnika i farizeja (5,17-20). Tek nakon toga dolaze konkretni zahtjevi koji nadilaze slovo zakona i ciljaju na promjenu čovjekova srca, da bi sve kulminiralo u zahtjevu: »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (5,48).
Nije slučajno ni to što blaženstva započinju sa »siromasima duhom«. Stavljajući siromahe na prvo mjesto, Isus kao da želi istaknuti da se u takvima prepoznaje plod njegova poslanja koje je sam proglasio u sinagogi u Nazaretu poistovjetivši se s Izaijinom najavom Božjega pomazanika: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima« (Lk 4,18 -- Iz 61,1). Siromahe kao žrtve pohlepe i bezobzirnosti bogataša u Starome zavjetu proroci odlučno uzimaju u zaštitu, a mnogi ih psalmi slave kao Božje miljenike i prave mudrace. Oni dobivaju gotovo laskav naziv »siromasi Jahvini«.
U Isusovu izrazu »blago siromasima duhom« prepoznajemo tu duhovnu crtu siromaha. Svoje mjesto u ljudskome društvu oni dragovoljno i bez mrmljanja prenose na svoj odnos prema Bogu. Kao što ih bogataši smatraju beznačajnima, tako oni sami sebe smatraju malenima pred Bogom očekujući od njega ono za što su zakinuti od ljudi. I sljedeće tri kategorije koje Isus naziva blaženima, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni, samo su posebno istaknuti oblici siromaštva. Svima njima je zajedničko to što dijele sudbinu zbog koje bi se mnogi smatrali nesretnima, što su zakinuti za toliko toga u životu što ljudi smatraju potrebnim i vrijednim. Zbog svoga nezavidnog položaja u životu oni ne mrmljaju na Boga, već se posve na nj oslanjaju i sve od njega očekuju, i zato zaslužuju da im Isus čestita, da ih nazove blaženima.

Blago čistima srcem
Kao što se prva četiri blaženstva mogu svesti na zajednički naziv siromasi, tako i drugu skupinu možemo ujediniti oko blaženstva koje slavi čisto srce. Ne samo zbog toga što uz to blaženstvo ide posebno Isusovo obećanje, »oni će Boga gledati« (Mt 5,8), već još više zbog toga što sva ta četiri blaženstva smjeraju na čovjekovu nutrinu, na njegovo srce. Dok prva četiri blaženstva ističu ljude koji su svoje materi­jalno siromaštvo i nametnutu im nepravdu okrenuli u svo­ju duhovnu korist, ovdje se slave ljudi koji svojim drukčijim stavom od stava koji vlada u svijetu taj svijet mijenjaju u duhu kraljevstva nebeskoga.
Na prvom su mjestu milosrdni koji će zbog svoga milosrđa naći milosrđe kod Boga (usp. 5,7). Oni su blaženi zato što milosrđe pretpostavljaju zakonu i pravednosti, što se ne osvećuju već opraštaju, pa se s pravom mogu nadati da će i njima biti oprošteno (6,14s). Oni ne sude i ne osuđuju druge, pa ni sami neće biti suđeni (7,1). U Isusovu obećanju da će ljudi čista srca Boga gledati prepoznajemo ostvarenu čežnju starozavjetnog vjernika za gledanjem lica Božjega, koju je prvi izrazio Mojsije nakon svoga dubokog iskustva Božje blizine (usp. Izl 33,18-23). Ta čežnja našla je najbolji izraz u riječima psalmista: »Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?« (Ps 42,2s). Isus jamči da će gledanje Boga biti nagrada srcu iz kojeg ne »izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke« (Mt 15,19).
Uz bok takvima idu mirotvorci koji također zaslužuju posebno obećanje: »Blago mirotvorcima: oni će se sinovi­ma Božjim zvati!« (5,9). Isus nastupa u ime Boga koji s ljudima ima »naume mira, a ne nesreće« (Jr 29,11). Zato je već njegovo rođenje značilo obećanje mira (usp. Lk 2,14) koje njegovi učenici trebaju nositi u svaku kuću u koju uđu (Lk 10,5). Pavao, koji nije pripadao krugu njegovih učenika, tu stvarnost je shvatio tako duboko i ozbiljno da je cijelo svoje apostolsko poslanje nazvao »službom pomirenja« (usp. 2Kor 5,18-21). Zvati se sinovima Božjim izraz je najtješnjega zajedništva s Bogom. Tješeći svoju zajednicu pritiješnjenu s različitih strana, Apostol joj poručuje: »Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo« (liv 3,1).
Osmo blaženstvo zaokružuje sva prethodna, ne skrivajući da će »gladni i žedni pravednosti« (5,6) zbog te pravednosti biti progonjeni, ali upravo tako će postići kraljevstvo nebesko (5,10). Isus nije skrivao od učenika što će ih sve snaći zbog imena njegova, ali sve je to i on sam prošao (usp. Mt 10,16-25). Ipak, iznad svega stoji veliko
obećanje koje je nadahnjivalo i nadahnjuje svakoga Isusova učenika: »Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!« (Mt 5,12).


Ivan Dugandžić

 

 

 

 

 

 
Untitled Document