Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


 

Pogled vjere

Uvečer, onoga istoga dana, prvog u tjednu,
dolaziš, Gospodine, među učenike svoje.
Dolaziš k njima
jer okupljeni su u tvoje ime.
Ispunjaš ih svojim mirom,
daješ im snagu svoga Duha
i šalješ ih da budu glasnici
Tvoje ljubavi i oproštenja.
Gospodine, evo nas danas,
prvog dana u tjednu,
Opet sabranih u tvoje ime.
Prepoznajemo tvoju blizinu
I snagu tvoga Duha.
Oslobodi nas, molimo te,
Straha pred svijetom u koji nas šalješ
I podari nam sigurnu vjeru
Da drugima možemo biti
Svjedoci ljubavi tvoje.
Ljubav kojom nas danas hraniš
Nek bude kruh života
Braći našoj.
Očuvaj nas u ljubavi svojoj. Amen.


Živo vrelo 3-2007

 

II Vazmena nedjelja
NEDJELJA BOŽANSKOG MILOSRĐA

U liturgiji vazmenog vremena svake se godine susrećemo s osebujnim likom jednoga od Isusovih učenika, zvanog Toma Blizanac, i njegovim sumnjama i poteškoćama u pogledu poruke Isusova uskrsnuća, zbog čega je odavno proglašen »nevjernim Tomom«, čime mu je bez sumnje učinjena velika nepravda. Njega možemo smatrati sumnjivcem, skeptikom i tražiteljem, ali nipošto nevjernim. Kao čovjek koji se ne miri lako sa svjedočenjem i vjerom drugih, on je već onda dobro došao evanđelistu kao metafora vjerskih sumnja i traženja, a pogotovo nama današnjim vjernicima čija je vjera opterećena tolikim nesigurnostima i kritičkim pitanjima.
Na Tominu primjeru ponajprije možemo vidjeti kako vjera nije nikakvo jeftino i olako preuzeto tuđe mišljenje ili uvjerenje, već duboko iskustvo vlastite potrebe za Bogom, prokušano i pročišćeno u tolikim sumnjama i poteškoćama. Ako tako gledamo na vjeru, onda možemo biti zahvali evanđelistu što nam je sačuvao Tomino iskustvo i njegovo svjedočanstvo.
Čitavo izvješće nekako odiše sumornom atmosferom koja je vladala među Isusovim učenicima nakon njegove okrutne smrti. Iako su žene već rano ujutro donijele glas o praznom grobu, očito je da ta vijest nije unijela nikakvu brzu promjenu u držanje učenika. Oni su uvečer toga dana još uvijek u strahu da se Zidovi ne obračunaju i s njima i zato misle da su najsigurniji iza zatvorenih vrata (Iv 20,19). Ali Tome taj put nema s njima. Zašto? Možda zato što je drugdje tražio sigurniju zaštitu. Bilo kako bilo, on ipak nije prekinuo vezu sa svojim prijateljima i brzo mu je došlo do ušiju njihovo iskustvo susreta s Uskrslim koji ih je iznenadio pozdravom »mir vama«, pokazavši im pritom svoje probodene ruke i bok, što je njihov strah okrenulo u radost (20,20s).
No, ta vijest još uvijek ne rješava Tomine sumnje i ne odgoni njegov strah. Zapravo tek sad za Tomu nastaju prave poteškoće. On nema razloga da ne vjeruje svojim prijateljima, ali njihova uvjeravanja ne mogu odagnati njegove sumnje. Jer, on je čuo i druge zbunjujuće i proturječne tvrdnje o »praznome grobu«, o »ukradenome tijelu« i slično. Jedino u što je Toma u tom trenutku siguran jest da je njegov Učitelj završio strašnom smrću na križu i da je poslije toga pokopan. Sve drugo je čin vjere koji za Tomu očito nije lagan. I on će morati proći proces koji su drugi učenici već prije njega prošli.

Vidjeti i opipati
U Tominu upornom traženju svjetla u tami dominiraju glagoli »vidjeti« i »opipati«. Kao da u njemu prepoznajemo suvremene skeptike koji uporno ponavljaju da vjeruju samo ono što se može vidjeti i opipati. Ipak, Tomini su razlozi posve drukčije naravi od njihovih. U njega je u pitanju istovjetnost Uskrsloga kojeg su, kako svjedoče, vidjeli njegovi drugovi s raspetim Isusom iz Nazareta. Toma je zasigurno poznavao biblijsku vjeru u mogućnost promatranja duhovne stvarnosti i to za nj ni ovom zgodom nije predstavljalo poteškoću. Njegova je poteškoća u tome: može li u tvrdnji svojih prijatelja »vidjeli smo Gospodina« prepoznati svoga Učitelja, raspetog Isusa iz Nazareta? Zato se Toma ne zadovoljava s ukazanjem Uskrsloga, već želi »vidjeti na njegovim rukama biljeg čavala i staviti svoj prst u mjesto čavala« (20,25). Drugim riječima, on želi imati isto iskustvo koje su imali i oni kad im se on samo tako očitovao i kad ih je poslao u svoje ime (20,21).
Dakle, u Tominu slučaju nemamo posla s nevjerom koja sve niječe, već s vjerom koja traga, koja ispituje, ali koja se na kraju potpuno predaje, jer upravo to sadrži Tomina riječ, nakon što mu je Uskrsli ispunio njegovu želju: »Gospodin moj i Bog moj!« (20,28). U toj riječi prepoznajemo ne samo to da je Toma konačno povjerovao uvjeravanju svojih drugova, već da je Isusa raspetoga i uskrsloga prihvatio za svoga Gospodina i njemu predao cijeli svoj život. Stara predaja kaže da je upravo Toma stigao najdalje u naviještanju Radosne vijesti, sve do Indije, gdje se i danas kršćani s ponosom zovu Tominim kršćanima.
Važno je uočiti još jednu, na prvi pogled ne tako upadnu, ali ipak vrlo važnu pojedinost, i to s obzirom na mjesto gdje učenici prepoznaju Uskrsloga. Najčešće je riječ o okupljanjima učenika u Isusovo ime »toga istoga dana, prvoga u tjednu« (Iv 20,19.26), što znači u nedjelju. Na tim okupljanjima oni ga prepoznaju u lomljenju kruha i tumačenju njegove riječi. To vrijedi i za nas današnje kršćane koji se okupljamo na slavljenje euharistije. U zajednici vjernika koja slavi nedjeljnu euharistiju i sluša riječ Božju nestaju mnoge naše nejasnoće, nalazimo odgovore na svoja pitanja. Slaveći i moleći zajedno s drugima, nalazimo oslonac u vjeri i snagu za životne borbe.

Ivan Dugandžić

 

 
 
Untitled Document