Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


2. nedjelja došašća

Bar 5, 1-9; Fil 1, 4-6. 8-11; Lk 3, 1-6

"Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje" (Lk 3, 4-6). Misno evanđelje druge nedjelje došašća donosi nam poziv Ivana Krstitelja na obraćenje. Samo je obraćenje po sebi usmjereno cilju, a cilj je spasenje, kako glasi zadnja rečenica evanđeoskog odlomka: I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje (Lk 3,6). Kršćani svake nedjelje u vjerovanju ispovijedaju da je Krist došao radi nas ljudi i radi našeg spasenja, ispovijedamo svoju vjeru u Krista Gospodina, jedinoga Spasitelja svijeta. Nije baš lako objasniti u čemu se sastoji spasenje koje nam je Krist priskrbio. Ono se može izreći i izriče se različitim drugim pojmovima. Tako se kaže da nas je Krist s Bogom pomirio, da nas je pred Bogom opravdao, da je naše grijehe na sebe uzeo, da nas je otkupio, da je On sam cijena našega otkupljenja itd. Možda je najbolje reći da je sam Isus Krist naše spasenje, Njega primit u svoj život, s Njime se sjediniti znači sudjelovati u životu koji on nudi, a u biti taj život je on sam. Isus u sebi objavljuje pravoga Boga, On sam je susret Boga i čovjeka, objava Boga čovjeku i čovjeka Bogu. No, On ne objavljuje samo Boga čovjeku, nego otkriva čovjeka i njemu samomu, otkriva i upozorava čovjeka na njegovo najdublje dostojanstvo, a to je čovjekova bogolikost, njegovo božansko podrijetlo. Čovjek je slika Božja. Može se reći, a tako su i govorili brojni crkveni oci, da se spasenje nalazi u obnovi narušene slike Božje u čovjeku.

Biblijska se antropologija, osobito ona starozavjetna, sažimlje u poimanju čovjeka kao slike Božje. Činjenica da Bog stvara čovjeka na vlastitu sliku i priliku ne odnosi se u prvom redu na čovjekovu duhovnost koliko na njegovo božansko podrijetlo te njegovo mjesto u djelu stvaranja. Čovjek nije tek jedno stvorenje više, nego biće koje cjelokupnom stvorenju daje njegov posljednji smisao. Jahvistički izvještaj o stvaranju veli da je samo čovjeka Bog oblikovao vlastitim rukama te mu udahnuo dah života. Nijedno dugo stvorenje ne dijeli s čovjekom taj privilegij. Jedinstven odnos čovjeka prema Bogu određuje i njegovu osobitost među svim drugim stvorenjima. Na ovaj jedincati odnos s Bogom nadovezuju se i odnos s drugima (čovjek-žena) te sa cjelokupnim stvorenjem. Čovjek je slika Božja u svojoj konkretnosti stvorenoga bića duhovnoga i materijalnoga te se predstavlja kao posrednik između Boga i svijeta. Ništa na ovome svijetu, čak ni stvarnost grijeha, ne može poništiti ovu čovjekovu bogolikost i to ne ukoliko je ona konstitutivno urođena ili uronjena u našu narav, nego jer je Bog vjeran svome prvotnom savezu s čovjekom. Bog ne želi i ne dopušta propast djela svojih ruku, svoje slike.

Vrijeme došašća jest vrijeme u kojem smo pozvani postati svjesni svoje bogolikosti, svjesniji stvarnosti da smo stvoreni te po Kristu obnovljeni na Božju sliku i priliku. Svaki čovjek, bližnji i daljnji, također je slika Božja, Božji sakrament u ovome svijetu. Poštivati čovjeka u konačnici znači poštivati Boga, njegova Stvoritelja i Otkupitelja. Čovjek sam po sebi nije sposoban istinski poštivati drugog čovjeka te naslutiti i prepoznati Boga u čovjeku to nadilazi čovjekove sposobnosti no Bog potpomaže našu nemoć te nam priskače u pomoć, a Duh Sveti u ljudska srca ulijeva radost ljubavi kakve je živio Isus Krist. Duh je Onaj koji je proslavljeno Kristovo čovještvo uveo u intimnost unutar trojstvenih božanskih odnosa na način da je Kristovo stvoreno biće, Njegovo čovještvo, nadišlo granice vlastite stvorenosti te ušlo u prostor nestvorene Božanske ljubavi, postalo je Duh životvorni. Taj proces preobraženja, proslave, koji je snagom Duha Svetoga ostvaren u Kristu, isti Duh nastoji ostvariti u ljudima koje čini sinovim u Sinu, pobuđujući u njima iste osjećaje kao u Kristu, te budeći i potičući u njima osjećaje i ljubav koju je Krist imao prema Ocu i braći ljudima. Priopćavajući ljudima intimnost Božanskih odnosa Duh Sveti uvodi ljude u prostor božanskih životvornih odnosa, odnosno uvodi i ucjepljuje stvorenje u prostor nestvorenoga božanskog života. Drugim riječima Duh Sveti kojega Uskrsli izljeva na svoju Crkvu dovršava u nama Božju sliku koju je Krist obnovio. Na taj nas način Duh suobličuje Uskrslom Kristu ucjepljujući nas u Njega, a po Njemu uvodi nas u bogatstvo Božanskih odnosa. Duh izvodi naše pobožanstvenjenje, odnosno oduhovljenje naše ljudske egzistencije. Slaviti došašće stoga znači postati svjestan te spomenute stvarnosti te se kroz istinsko obraćenje već sada usmjeriti prema onome zadnjemu, prema našoj konačnoj proslavi u Bogu.

U drugom misnom čitanju sv. Pavao uvjerava Filipljane:
Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa. Potom veli kako moli za njih: Da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju, te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju
(Fil 1, 9-11).

Kako nam je danas svima potrebno to prosuđivanje onoga najboljega! Pavao upozorava kako se ono najbolje prosuđuje po ljubavi te kako je ljubav najviši oblik spoznanja. Najbolje je ono što se odnosi na Boga, što dolazi od Boga te što vodi k Bogu. No, to može osjetiti samo srce ispunjeno ljubavlju, srce koje zatitra i proplamsa pod dodirom Božjeg daha, Božje ruke te koje zna kako se samo s ljubavi koja dolazi i dariva se može samo ljubavlju odgovoriti. Doista, srcem koje ljubi najdublje i najdalje se vidi.

 
 
Untitled Document