Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


 

“EVO JAGANJCA BOŽJEG”
Taj bi dan u životu Ivanovih učenika prošao kao i svaki drugi do tada da im Ivan nije rekao:
“Evo Jaganjca Božjeg!”
U toj kratkoj izjavi krila se veličina Neba.
Ivan je znao zastoje Isus došao na zemlju.
Došao je da bude
dokaz kako Nebo voli zemlju.
Zato, dosta je bilo njegove škole.
Učenici sada trebaju poći u školu Učitelja nad učiteljima.
Učenici su poslušali svoga dotadašnjeg učitelja i pošli za novim Učiteljem.
Zanimalo ih je kakav je kao učitelj, taj njihov novi Učitelj? Kako naučava? Gdje stanuje? U Njegovoj blizini počeli su sve to otkrivati i još mnogo toga. Najprije su otkrili toplinu božanskog srca, zatim riječi koje znače život. Ono najvažnije što su otkrili jest da su uz Mesiju. Zaista, oni nikada neće zaboraviti Ivanov poklik: “Evo Jaganjca Božjeg!



 

Učitelju, gdje stanuješ?

Učitelju, gdje stanuješ? Gdje ti je boravište?
Gdje si našao mjesto da otpočineš, da se
sakriješ, da u miru neko vrijeme proboraviš?" Tako su nekako prvi učenici pristupili Isusu. Bilo je to bojažljivo pitanje ljudi koji su nešto osjetili, koji su se našli zatečeni silnom privlačnom snagom Isusove osobe. To je na neki način ljubav, zahvaćenost na prvi pogled.
I mi bismo često htjeli prodrijeti u tajne Isusove osobe. Govorimo o dubokom kršćanskom iskustvu, o susretu sa živim Bogom.

A Isus ne zatvara svoje boravište. Otvoreno je svakome. Tako je na jednostavan način pozvao svoje prve učenike koji su puni želje i znatiželje krenuli za njim. Osvrnuo se i na njih, pogledao ih je i pozvao. Okrenuo se da ih vidi. Bila mu je draga njihova želja da idu za njim. Bilo je to za učenike tako značajan susret da su dobro zapamtili dan i sat kada se to dogodilo: "Bila je otprilike deseta ura." Više nikada neće zaboraviti na taj susret. Smijemo se pitati o času kada smo mi susreli Isusa. Bismo li se mogli prisjetiti točnoga termina koji je zapisan u kronici života? Bilo bi dobro da ga znamo. Sjećamo se mnogih trenutaka života, mnoge obljetnice komemoriramo, rođendane slavimo. Kada se Isusa susretne na jedinstven način, kao Gospodara života i najdubljeg Prijatelja, onda se to više nikada ne može zaboraviti. To se pamti.

Često je Isus ulazio u kuće ljudi koji su ga rado primali. Nekima se i sam pozvao. Zakeju je sam došao, i s njime je u tu kuću došlo spasenje. Farizeju Šimunu je došao i tako je gradska grešnica imala mogućnost da osjeti njegovu spasiteljsku snagu i zadobije oproštenje grijeha. Dolazio je k Marti i Mariji pa je tako Marija mogla naći mjesto do njegovih nogu osluškujući pažljivo njegove riječi. Martu je vodio i upozoravao. I Marta i Marija su znale da im nakon smrti brata Lazara jedino Isus preostaje. Satnik je rekao da nije dostojan da Isus uđe u njegovu kuću, pod njegov krov. K nama tako često dolazi u pričesti pravi i istiniti Isus, dušom i tijelom, čovještvom i božanstvom. Nismo dostojni da ude pod naš krov, ali ga neizrecivo trebamo; ne možemo bez njega i zato ga s vjerom i čežnjom primamo kod svake euharistije. Gospodin dolazi. Dolazi rado, dolazi često, jer je upravo zato postao Tijelom - i nastanio se među nama.

O, kada bi se kod nas danas probudila duboka želja da vidimo gdje Isus stanuje. Možda se uzalud naprežemo da otkrijemo daljine i visine Božjega prijestolja, njegove tajne. Svima nama ovo evanđelje i ovaj susret žele poručiti da Isusov dom, da Isus nije daleko. On je sasvim blizu, njegov je dom svako srce koje ga prima, njegova je kuća svaka duša koja mu otvara vrata. U Knjizi otkrivenja on govori: "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom" (Otk 3,20). Možda često zaboravljamo da Isus i k nama dolazi, da je i naše tijelo hram Duha Svetoga, da je svaka zajednica Crkva, Tijelo njegovo, da želi u nama i među nama boraviti. Dovoljno je samo ući u dubinu vlastitoga bića pa da ga nađemo, otkrijemo, zavolimo. Dovoljno je iskreno u ljubavi biti s braćom u zajednici pa da ga osjetimo. Jer, Gospodin je dublje prisutan u tajnama našega bića, nego što smo mi samima sebi. On se skriva ondje gdje su dvojica ili trojica u ljubavi sabrana u njegovo ime.
Molimo Gospodina u nadahnuću i poruci evanđelja ove nedjelje da nam otkrije svoj stan i u dubinama našega bića; da nam se otkrije kroz poni­ranje u same sebe, da bismo ga onda lakše otkrivali i oko sebe. Jer u njemu živimo, mičemo se i jesmo!

Učitelju, gdje stanuješ? Gdje si našao mjesto da otpočineš, da se sakriješ, da boraviš? Smijem li k tebi, smijem li u prostore tvoga mira, tvoje samoće i sigurnosti? Smijem li onamo gdje ti boraviš u molitvi, gdje si u dubokom sjedinjenju s Ocem?
Učitelju, možeš li me povesti na ona mjesta gdje ćemo biti sami, ti i ja? Možeš li mi pokazati svoje srce, tajnu svoje molitve, tajnu svoje osobe? Možeš li mi darovati svoje povjerenje, primiti me kao jednog od svojih prijatelja?
Učitelju, povedi me k sebi, u svoj stan kao što si to učinio pivim učenicima koji su puni želje i znatiželje krenuli za tobom. Osvrni se i na mene. Okreni se da me vidiš. Želim ići za tobom.
Pripazi na mene. Ne smiješ tako brzo, jer moj je korak sporiji, moj je hod laganiji. Ne mogu tako brzo do cilja. Pokaži mi svoj dom. Učitelju, primi me k sebi.

Fra Zvjezdan Linić


»UČITELJU GDJE STANUJEŠ?« - Iv 1, 35-42


Skupivši se danas, na drugu nedjelju kroz godinu, oko stola Gospodnjega slični smo malome Samuelu kojemu se Bog objavio i kojemu je Samuel izustio riječi: »Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!« (1 Sam 3, 10), a slični smo i onim učenicima koji su imali milost da su smjeli boraviti nekoliko milosnih trenutaka kod Isusa.
U odlomku iz Ivanova evanđelja (Iv 1, 35-42) koji smo sada pročitali, evanđelist nam kratkim potezima, poput vješta slikara, oslikava s mnogo simboličnih crta prizor iz kojeg nam valja pozornim iščitavanjem izvući poruku.
Evanđelist opisuje kako Ivan Krstitelj upire prstom u Isusa i za nj pred svojim učenicima svjedoči: »Evo Jaganjca Božjega!« (Iv 1, 36), »Evo onoga koji uzima grijehe svijeta!« (1, 29). Tim riječima Ivan pobuđuje u svojih učenika zanimanje za tog tajanstvenog čovjeka iz Nazareta kojega naziva »Jaganjcem Božjim... koji uzima grijehe svijeta«. Nazivajući ga »Jaganjcem koji uzima grijehe« Ivan je posegnuo za starozavjetnom biblijskom slikom.
Time je mogao ukazati na Isusa kao od Boga poslanog Jaganjca koji će biti žrtvovan za život ljudi, uzeti grijehe svijeta te tako spasiti svijet od zla i od svake duhovne i tjelesne nevolje kojoj su duhovne nevolje korijen. Isusa je vidio u svjetlu Izaijina proroštva o Sluzi patniku koji trpi uzimajući krivicu mnogih na sebe i umire za mnoge, da grijehe mnogih na sebi ponese i da se zauzme za zločince (53, 7-12). Evanđelist opisuje taj prizor mnogo godina nakon Isusove smrti u kojoj je po vjeri kršćana Isus pomirio svijet s Bogom i postao uzrokom spasenja za sve ljude. Evanđelist gleda u Isusu vazmeno, pashalno janje, koje je žrtvovano za spas svijeta. U knjizi Otkrivenja (5, 6) vidi Krista kao živog »Jaganjca« kako stoji pred prijestoljem Božjim; vidi ga kao Jaganjca koji je »otkupio, krvlju svojom za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda; i učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima« (Otk 5, 6.9-10).

Dakako, Ivan Krstitelj još nije mogao imati na umu sve ove teološke, spasenjske dimenzije koje je imao naš evanđelist. No, ta je usporedba Isusa iz Nazareta s Jaganjcem pobudila osobito zanimanje dvojice Ivanovih učenika. Oni su iz Krstiteljevih riječi, a dobro su po­znavali Stari zavjet, naslutili da bi taj čovjek mogao biti dugo iščekivani Mesija, koji će svijet izbaviti iz vlasti grijeha. Zato oni pođoše za Isusom. Slijedili su ga u korak. Oni su uosobljenje svih onih koji traže Isusa, koji traže istinu u Isusu. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Sto tražite?« To je u Ivanovu evanđelju prva Isusova riječ. Isus želi da im postane jasno zašto ga slijede, zašto žele postati njegovim učenicima. Oni mu rekoše: »Rabbi, gdje stanuješ?« Isus im odgovori: »Dođite i vidjet ćete!« Pođoše i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Evanđelist bilježi vrijeme susreta s Isusom: »Bila je otprilike deseta ura« (četiri sata poslije podne). Ovo potonje može imati simboličko značenje: broj deset znači puninu, dovršenje. Vidjeti, odnosno sa­znati gdje on stanuje zapravo znači spoznati Isusa, vidjeti njegovu slavu (usp. 1, 14; 2, 11) i povjerovati u nj. Znači spoznati odakle on dolazi, kamo ide i tko je zapravo on, taj otajstveni Jaganjac Božji.
Dvojica Ivanovih učenika odmah su se oduševili za Isusa, ušli su u otajstveno zajedništvo s njime, povjerovali su u nj. Po osobnom iskustvu s njime prepoznali su u njem Božjega čovjeka, čovjeka iz kojega je govorio i djelovao sam Bog. U njemu su očigledno puni Duha Svetoga odmah prepoznali Mesiju, Pomazanika, Krista.
Jedan je od dvojice učenika bio Andrija, brat Simuna Petra. Oni su potražili svoje prijatelje i svima zanosno i radosno javili: »Našli smo Mesiju!« Prije je Krstitelj njima svjedočio za Isusa: »Evo Jaganjca Božjega!« Sad oni drugima svjedoče za Isusa: »Našli smo Mesiju!« To su ljudi koji traže istinu, a kad je nađu, onda osjećaju potrebu da je priopće i drugima. Isus je za njih jedina i apsolutna istina. I danas ima ljudi koji traže Boga i koji ga pronalaze, a kad ga nađu, onda i drugima pokazuju put do Isusa.
I mi smo danas došli k Isusu da s njime zajedno pro­boravimo neko vrijeme, da s njime zajedno slavimo pashalnu večeru, da ga bolje upoznamo, da ga vrativši se svojim domovima, na svoja radna mjesta, drugima navijestimo: »Našli smo Mesiju!«, Isusa iz Nazareta koji je za nas umro i uskrsnuo. »Vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca pun milosti i isti­ne« (Iv 1, 14). Euharistijsko je slavlje istinski susret s proslavljenim Gospodinom Isusom Kristom.

Adalbert Rebić

 

 

LITURGIJA ZA NAJMLAĐE

UČITELJU, GDJE STANUJEŠ?
Dva Ivanova prijatelja idu s Isusom. Vidjeli su gdje stanuje i ostali kod njega cijeli dan. Slušali su ga. Obuzeti radošću rekoše Petru: Našli smo Krista! - Kasnije kaže Isus Petru: Ti ćeš se zvati Stijena.

Za ovaj tjedan bojanke Isusa s učenicima