Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


XXVIII nedjelja kroz godinu

Sve je milost

Sudbina okvira

Lk 17,11-19 DESET GUBAVACA

(Ne)zahvalnost

Švicarski pisac Peter Bamm, koji je po zanimanju bio kirurg, opisao je u jednoj knjizi najzanimljivije događaje iz svoga života. Posebno je dojmljivo ono što je doživio u Drugome svjetskom ratu negdje na bojišnici u ulozi ratnoga kirurga. Donijeli su mu vojnika kojemu je bomba eksplodirala u neposrednoj blizini i unakazila mu lice. Nakon dugoga operativnog zahvata u kojem je trebalo sašiti puno rana ostala je još najteža dionica - usta. Kad je i to bilo gotovo i kad se vojnik probudio iz narkoze, kirurg je htio provjeriti hoće li moći govoriti pa ga je zamolio da pokuša izgovoriti bilo koju riječ. Ostao je zadivljen kad je čuo: »Hvala, doktore!« U iznenadnom Isusovu susretu s desetoricom gubavaca koji je imao za posljedicu njihovo ozdravljenje riječ je također o zahvalnosti, odnosno nezahvalnosti. No, to nije ona vrsta zahvalnosti koju znamo izreći za lijep dan u kojem uživamo, za neki ugodan susret s dragim prijateljem, za malu uslugu koju nam je netko učinio. Svaki oblik zahvalnosti je hvalevrijedan čin i po tome se ljudi dijele na one koji znaju i one koji ne znaju zahvaljivati. Ipak, u ovom slučaju riječ je o nečemu puno važnijem. Riječ je o odnosu stvorenja i Stvoritelja, gdje se više ne radi samo o lijepom osjećaju zahvalnosti, već o promijenjenom životu. To je evanđelist jako dobro istaknuo. Zahvalnost ozdravljenoga čovjeka prema Isusu jako je velika. On se nije samo potrudio vratiti se i uljudno zahvaliti, već on to čini na posebno ganutljiv način padajući Isusu do nogu (Lk 17,16). No to nije najvažnije. Najvažnije je sadržano u rečenici prije toga: »Jedan od njih vidjevši da je ozdravio vrati se slaveći Boga u sav glas« (17,15). Slično reagira i mnoštvo koje je gledalo kako Isus ozdravlja uzetoga opraštajući mu grijehe: »Kad mnoštvo to vidje, zaprepasti se i poda slavu Bogu koji takvu vlast dade ljudima« (Mt 9,8). I u jednom i u drugom slučaju čudo je postiglo svoju svrhu - potaknulo je vjeru u onih koji su ga promatrali. A vjera nalazi svoj izraz u zahvaljivanju Bogu koji po čudesima očituje svoju svemogućnost, ali i dobrotu na ljudima.

»Tvoja te vjera spasila!«

Da Isus nije računao samo s osjećajem zahvalnosti za posredovano ozdravljenje, najbolje nam govori njegov prigovor na račun devetorice koja se nisu vratila: »A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« (17,18). Opet je u središtu pozornosti slava Božja koju su ljudi dužni iskazati Bogu za njegova dobročinstva. Iz toga je također očito zašto je Isus činio svoja čudesa, zašto je ozdravljao bolesne. Nije to bio samo čin pukog sažaljenja nad njihovom nevoljom, već spremnost da im daruje više od tjelesnog zdravlja, da im otvori put do vjere, da im osigura zajedništvo s Bogom, da ih učini dionicima od njega naviještanoga kraljevstva Božjega. Taj je put očito prepoznao samo jedan od desetorice i zaslužio Isusovo priznanje: »Tvoja te vjera spasila!« (17,19). Naše čuđenje nad nezahvalnošću devetorice ozdravljenih i divljenje nad ponašanjem ovoga desetog potpuno je tek kad uočimo da su ta devetorica bili Židovi, a taj deseti Samarijanac, dakle poganin. Novi zavjet nam više puta svjedoči da vjera i nevjera nisu razgraničene granicom koja se proteže između židovske religije i nežidova. Zadivljen vjerom rimskoga satnika, Isus se ne usteže reći kako tolike vjeri nije našao ni u Izraelu (Lk 7,9). Nekog Samarijanca ističe kao primjer milosrđa nasuprot nemilosrdnom pos­tupku židovskoga svećenika i levita (Lk 10,29-37). A svoje nevjerne sugrađane u Nazaretu podsjeća kako je u vrijeme proroka Elizeja bilo mnogo gubavaca u Izraelu, ali se očistio samo neki Sirac, dakle poganin (Lk 4,27). Ako zadnji cilj koji je Isus imao s desetoricom gubavaca nije bilo njihovo tjelesno ozdravljenje, već njihova vjera, dakle, njihovo uključenje u narod Božji koji se okuplja oko Isusa, onda ovdje stojimo pred tajnom vjere i nevjere. Isto iskazano dobročinstvo samo je u jednom čovjeku, i to strancu, urodilo vjerom i spremnošću slaviti Boga i pokloniti se Isusu. Tu se postavlja pitanje i naše osobne vjere. Mnogi kršćani olako zaboravljaju da vjera traži i otvoreno priznanje i zahvalnost kroz slavljenje Boga u zajednici vjernika. Gubljenje osjećaja za sudjelovanje u nedjeljnom euharistijskom slavlju jasno govori o stanju vjere u tih kršćana. Umjesto toga, oni se zadovoljavaju biti dijelom tihe mase koja ne zna ni zahvaljivati ni slaviti.

Ivan Dugandžić


Gubavci se čiste

Isuse, samo se jedan, i to tuđinac, našao da ti zahvali za ozdravljenje od gube. Samo jedan Samarijanac. A bilo ih je deset koji su k tebi došli iz krajnje bijede i nevolje. I ja se mogu prepoznati u ovoj devetorici koji nisu smatrali potrebnim da se vrate i da ti zahvale. I meni si darovao život, a katkad ti prigovaram na tom daru; obdario si me roditeljima, a katkad ti predbacujem što mi nisi dao neke bolje roditelje; darovao si mi svijet u kojem živim, a ja mislim da je to mjesto kazne i prokletstva. Daješ mi život i zdravlje, a ja prigovaram na sitnicama za koje mislim da mi nedostaju. Ne znam zahvaljivati. Ne znam ti reći hvala za sve što mi neprestano daješ, Ne znam ti reći hvala za svaki dan, za sunce i ljude, za prijatelje i roditelje, za braću. Ne znam ti reći hvalaza zrak što dišem i za to što ova zemlja rađa plodovima od kojih se svakodnevno hranim. Ne znam ti reći hvalašto sam u mogućnosti da pristojno živim i da od svojega dijelim s onima koji su potrebni kruha i riječi. Ne znam ti reći hvala što nisam gubav i što je to tvoj dar, a ne moja zasluga ili pravo. I ja mislim, poput ovih devet gubavaca, da si ti dužan meni dati zdravlje i blagostanje, da ja na to imam pravo i da bi ti bio jako loš i nepravedan prema meni kad mi to ne bi dao. I meni se čini katkada da ti zapravo nemam za što zahvaljivati, budući da ti to sve meni duguješ. I ja često zaboravljam da je sve što jesam i što imam tvoj dar, znak tvoje velike dobrote i ljubavi. Zaboravljam da je svekoliki tvoj odnos prema meni ljubav, milosrđe, dobrota. Zaboravljam da je milosrđe, za kojim su i ovi gubavci vapili, dar tvojega Srca i dobrote, a ne nešto što bih smio zahtijevati kao svoje pravo. Zato, Isuse, nauči me da budem zahvalan. Osjećam da je zahvalnost istinski čin vjere. Zahvalnost je izraz srca koje osjeća i vjeruje da živi isključivo od tvoje dobrote i ljubavi. Zahvalnost je znak vjere u tvoju neizrecivu dobrotu i tvoju spasiteljsku ljubav. Želim ti vjerovati, Isuse. I želim da moj život postane pjesma zahvalnica za život i zdravlje, za vjeru i molitvu, za Crkvu, za sakra­mente, za blagoslove i milosti kojima neprestano krijepiš i hrabriš moj život. Hvala ti, Isuse, za sve što mi neprestano daješ. Neka ti je danas moja hvala i za sve ono za što ti još nikada nisam zahvalio. Vratit ću se, Isuse, i zahvalit ću ti i danas u nedjeljnoj euharistiji. Hvala ti, jer je dostojno i pravedno zahvaljivati tebi uvijek i na svakom mjestu.

Fra Zvjezdan Linić

 
 
Untitled Document