Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


XXVI nedjelja kroz godinu

Crkva ne svojata Duha

Ni Mojsije ni Isus nisu naučavali da samo svećenici, odnosno apostoli i njihovi nasljednici, imaju Duha Svetoga, da ga samo oni mogu čuti i njegovom snagom govoriti. Svećenstvo u Božjemu narodu nije povlaštena kasta, nego ovlašteno služenje kojemu je cilj da se sav vjernički narod ispuni Duhom Božjim. Oni koji bi htjeli svojatati Duha Svetoga, koji bi priječili njegovo razlijevanje na druge, pokazali bi time da im zapravo nije do Duha, nego do svojih povlastica. Ali, oni u kojima doista djeluje Duh Božji prepoznaju se po tome što se također ne bore ni za kakve povlastice, nego su se spremni odreći i onoga što im doista pripada, samo da ne bi nikoga naveli na zlo.

Mojsije nije zavidan

Često se događa da su oduševljeni sljedbenici kojeg duhovnog vođe ljubomorni na njegov ugled u zajednici, te teško podnose da još netko osim njega ima izvanredne darove i sposobnosti. Tako je Jošua htio da nitko osim njegova učitelja Mojsija ne bi mogao prorokovati (Br 11,25-29). Mojsije se pak ne želi postaviti između Boga i svoje zajednice, nego bi htio da se cijela zajednica približi Bogu poput njega, i još više od njega. Ne želi da mu se dive kao nedostižnu uzoru, nego da ga slijede, čak da ga preteknu na putu prema Bogu. Pravi se prorok najsigurnije prepoznaje upravo po toj duhovnoj nesebičnosti.

Kako Pravednik pobjeđuje

Mlada kršćanska zajednica živjela je usred čvrstog ustroj­stva starozavjetnog Izraela, a nosioci vlasti u tom Božjem narodu kao da su bili zaboravili onu davnu Mojsijevu pouku. Stoga Jakov (Jak 5,1-6), koji piše upravo u toj sredini, želi upozoriti te duhovne vlastodršce da im zapravo nije do Duha nego do bogatstva, do svojih kastinskih povlastica, te da su zato i ubili Pravednika koji se usudio govoriti narodu Božju istinu, ne tražeći njihova dopuštenja. Važno je uočiti Jakovljevo otvoreno zauzimanje za društvenu pravednost protiv onih koji se bogate zadržavajući višak tuđega rada. To su biblijski temelji kršćanske društvene nauke. Društvena pravednost očito nije samo društveno-političko nego i vjersko-moralno pitanje. I tu, međutim, nalazimo jasan znak za prepoznavanje Pravednika. On za istinu i pravdu umire, a ne ubija tlačitelje. Ne prepušta im ni vlast nad ovim svijetom - jer njegova je smrt njihov poraz.

Tko je sve Isusov ?

Zgoda o kojoj izvješćuje Markovo Evanđelje (Mk 9,38-43. 45. 47-48) kao da ponavlja Mojsijevu pouku Jošui. Isusu je očito bilo stalo da se to čuje i zapiše, da se naviješta kroz sva stoljeća, jer je znao da će i kršćani kroz dugu povijest često biti u napasti svojatati Duha samo za sebe, monopolizirati Objavu i Spasenje samo za onu zajednicu kojoj sami vidljivo pripadaju. Isus zaista ne namjerava ukinuti jasne znakove prepoznatljivosti prave Crkve, ali toj je Crkvi povjerena Objava da je snagom Duha promiče i da se raduje Duhu gdje god, makar i izvan svojih vidljivih granica, prepozna znakove njegova djelovanja. A ti su znakovi također očiti. Tko god riječju i djelom svjedoči onu ljubav koju je posvjedočio i navijestio Isus i tko je spreman žrtvovati i ono što mu je najmilije - poput ruke, noge ili oka - samo da ne bi ponizio ni sablaznio ni najmanje dijete, taj je sigurno Isusov.

 
 
Untitled Document