Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


XXII nedjelja kroz godinu

Spasenje je Božji dar

Spasenje je Božji dar. Nitko nema na to pravo, niti ga može ostvariti svojim snagama. Bog daje što mi ne možemo. Kako to postići, pomaže nam današnja Služba riječi.
Prvo čitanje (Sirah) nas potiče da budemo ponizni u odnosima prema drugima. Ponizno držanje u društvenim odnosima važnije je od darežljivosti i plemenitosti. "Budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Sto si veći, to se većma ponizi, i naći ćeš milost u Gospodina." Tko ponizno misli, govori, djeluje - stječe ugled i ljubav drugih. I to je milost. Ponizan: latinski humilis dolazi od humus-zemlja. Ponizni hoda po zemlji. Ponizni je svjestan svoje ograničenosti i bezdana koji ga dijeli od Božje veličajnosti. U njemu nema duhovne oholosti, želje za samodopadnošću, za ciljevima koje ne može postići. Ponizni razmatra o Božjoj riječi i stječe božansku mudrost koja je potrebna za spasenje.
Drugo čitanje podsjeća vjernika da bude svjestan svoga uzvišenog položaja. Pisac to osvjetljava suprotstavljajući starozavjetnu objavu na Sinaju novozavjetnoj objavi Isusa Krista. Starozavjetni Božji narod nalazi se pred opipljivom gorom, kojoj se ne može približiti. Bogojavljenje je u ognju, mraku, tami, vihoru, što stvara neizrecivi strah pred Bogom, koji se objavljuje kroz jecanje trublje i tutnjavu riječi. Starozavjetna objava ispunjenaje strahom. Židovski učitelji uče: opslužuj Zakon i ne boj se suda Božjega. Ali time se ne ukjanja strah.
Kršćanin je, naprotiv, na gori Sionu, u gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu. Njegovi građani su "nebrojene tisuće anđela, svečan skup, Crkva prvorođenaca", koji su još na zemlji, ali su im imena već zapisana u nebu, u knjizi života. Tu je Bog, pravedni sudac sviju, tu su i "dusi savršenih pravednika, svjedoci vjere u Starom zavjetu, kao i kršćani koji su već stigli u grad Boga živoga. Tko može uzici na goru Sion, u grad kojega je graditelj sam Gospodin? Pisac upućuje na "Posrednika" novog Saveza, na Isusa. Samo u njemu imamo pristup u nebeski Jeruzalem, spasenje se ostvaruje po njemu.
Evanđelje nam donosi subotni objed u kući jednog farizej skog prvaka, na koji je pozvan i Isus. Isus, promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu. Isus ponavlja već poznati nauk mudraca: "Ne veličaj se pred kraljem, i ne sjedaj na mjesto velikaško, jer je bolje da ti se kaže: 'Popni se gore', nego da te ponize pred odličnikom." (Izr 25, 6-7). No Isus ne želi pružiti samo neka pravila pristojnosti, bontona. Prispodoba, kao i sve prispodobe, otkriva tajnu kraljevstva Božjega. Subotno blagovanje je u tijesnoj vezi s gozbom u Kraljevstvu. Isus daje pouku: "Koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen." Pasiv "uzvišen" upućuje da Bog uzvisuje. Moramo biti ponizni da nas Bog uzvisi.
Druga prispodoba nas uči kako jedino možemo mijenjati svijet da postane drugačiji, ljudskiji i bratskiji, pravedniji i radosniji. Čovjek je društveno biće, uspostavlja odnose s drugima i ovisi o drugima u svom životu. Isus postavlja načelo protiv proračunatosti, protuusluge, uzvraćanja. Mora se na gozbu pozvati one koji ne mogu uzvratiti. Samo tako se stvara istinsko ljudsko društvo, a ne na trgovačkoj računici, koja raslovljuje već na osnovu ljubavi i darivanja. Pred svijetom to izgleda kao ludost. Ali u očima Božjim to je blaženstvo: "uzvratit će ti se (pasiv: sam Bog) o uskrsnuću mrtvih". Tako Bog radi i djeluje u djelu spasenja. I mi se moramo suobličiti Božjem djelovanju, služiti drugima iz ljubavi, velikodušno.
Bog nas je pozvao u svoje Kraljevstvo ne zato što smo bili vrijedni, dostojni, zaslužni, već iz samilosti prema našoj bijedi i grešnosti. On nas je uzljubio dok smo još bili grešnici, njegovi neprijatelji, da i mi slijedimo put Isusov, put blagosti i poniznosti, krotkosti i malenosti te postignemo svoje spasenje.


Poniznost i darivanje

Poniznost i darivanje su dvije kreposti kojima slavimo Božje veličanstvo. Ako smo puni oholosti ili opsjednuti prolaznim stvarima, ne možemo postići zajedništvo s Bogom.
Prvo čitanje nam donosi smirenu pouku, duboko ukorijenjenu u svakidašnji život: o poniznosti. Poniznost nije samo ljudska krepost, već je izvorno religiozna. Bez nje nećemo naći "milost u Gospodinu", koji ljubi ponizne i oni ga časte. Završava poruku pozivom na razmišljanje o Božjem zakonu, da steknemo Božju mudrost.
Isus je gost u kući jednog farizejskog prvaka (Evanđelje). Subotna je to gozba. Isus promatra kako uzvanici biraju prva mjesta, te iz pokreta svakodnevnice donosi važnu poruku. Isus im kaže prispodobu o doličnom vladanju kod stola, da ne moraju doživjeti poniženja: "kad budeš pozvan, sjedni na zadnje mjesto,
pa kad dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: 'Prijatelju, pomakni se na više!' Tada će ti biti na čast pred svim sustolnicima."
Iz ove male prispodobe o mjestima, Isus izvodi pravilo za ulazak u Kraljevstvo. Oholost, samodostatnost, laktaštvo priječe nam ulazak u Kraljevstvo, dok nam jednostavnost, poniznost, poštivanje pravde otvaraju ulazak u Kraljevstvo. I donosi pravilo pristupa za stol u Kraljevstvu: "Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen!" Pred Bogom se ne možemo smatrati "pravednima", samodostatnima, kao da ne trebamo njegova spasenja. Zajedništvo s Bogom nije čin moje pravde, već milosni Božji dar: "Prijatelju, pomakni se naviše!". Pavao poziva Filipljane: "Braćo, nikakvo supar­ništvo ni umišljenost, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe." (Fil 2, 3).
Onome koji gapozva, Isus kaza prispodobu: pozivati prijatelje i rodbinu, bogate susjede znak je ljubavi lake i spontane. Međutim, za kršćanina mora važiti drugo pravilo: mora imati otvorena vrata za siromahe, sakate, hrome, slijepe, koji mu ne mogu uzvratiti. Kraljevstvo Božje je zajednica sveopće ljubavi i praštanja.
Starogrčki pjesnik Hesiod donosi pravilo: "Pozovi za stol onog koji te ljubi, a ostavi neprijatelja. Ljubi onoga koji tebe ljubi, idi k onome koji će doći k tebi. Davaj onome koji ti daje, a nemoj onome koji tebi ne daje, jer nitko nije nikada dao onome koji nije davao." To je ljudska mudrost. U kumranskim spisima siromasi, sakati, hromi, slijepi su isključeni iz mesijanske gozbe. Isus ruši ta učenja i postavlja novi red stvarnosti: zakon poniz­nosti i milosti koja omogućuje naš odnos s Gospodinom, i zakon nesebične i univerzalne ljubavi, koja podržava naše odnose s bližnjim. Samo tako se stvara novi, ljudskiji, pravedniji svijet.
Pisac poslanice Hebrejima (2. čit.) poziva vjernike da se odluče za put svetosti i mira. Iznosi dva velika bogojavljenja:
38S ono na Sinaju (r. 18-19), koje osigurava ovozemni život i zastrašujuće je (Izl 19), i drugo kršćansko (r. 22-24), svo duhovno i nebesko. Ovo se slavi u novom Jeruzalemu, koji je pripremljen za "prvorođence", čija su imena već zapisana u knjizi života i zajedništva s Bogom. Među njima je Bog i "Posrednik novog Saveza", Krist. To nije više izvanjski i zakonski savez Sinaja, već unutarnji i duhovni, o kojem govori Jeremija: "Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati u njihovo srce" (Jr 31, 33). Savez koji nam Krist donosi je posve nova stvarnost, obnavljajuća, stvarajuća, ali i radosno, iznenađujuće otkriće života, svečani početak novog doba, konačnog i savršenog.
Poniznost je uvjet da budemo pripušteni za stol mesijanske gozbe. Poniznost nije mazohizam, već istinita spoznaja vlastitog stanja i postojanja, otkriće časti i slave u služenju. Slobodno i radosno darivanje vodi do zajedništva s Bogom i s bližnjim. Načelo kršćanina: nek ti kuća bude otvorena, siromasi nek ti budu gosti. Blaženi smo ako možemo s Jobom reći: "Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine? Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio?" (Job 31, 16 s.). Rabi Moše Lob rekao je: "Kako je lako siromahu pouzdati se u Boga; u koga drugog bi se mogao pouzdati? A kako je teško za čovjeka bogata pouzdati se u Boga! Sva njegova dobra viču: pouzdaj se u mene!"
Samo ponizan i siromašan čovjek može otvoriti srce Bogu, slobodan je u djelovanju i ima već u vremenu predosjećaj mira i blaženstva nebeskog Jeruzalema.

Celestin Tomić

 

 
 
Untitled Document