Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


21. NEDJELJA KROZ GODINU

POUČEN PETROVIM ODGOVOROM

Tom Petru 'kolebljiveu’ želim zahvaliti na tako životno nepogrješivom odgovoru koji nosim u srcu svakoga dana svoga života:
“Gospodine, kome da idemo?
Ti imaš riječi života vječnoga.
I mi vjerujemo i znamo, Ti si Svetac Božji.” Koliko se puta znam naći u izazovima današnjice kada trebam potvrditi svoju odluku u nasljedovanju nebeskog Učitelja! Mnogi mi žele ponuditi smisao života,
radosne dane, ispravnu vjeru, boga o kojem nisam čuo, samo što trebam učiniti jest - pridružiti im se i pustiti Isusa neka govori naivnima! Zaista primamljivo i gotovo nevjerojatno!
Sve će biti O.K. i zadovoljstvo neće silaziti smog lica!
Je li to ono što trebam?
Odluka slijedi!
Iako zadivljen nevjerojatnim ponudama, ipak tu nešto nije kako treba biti!
Otkriti smisao života, uživati u radosnim danima, prijateljevati s bogom o kojem nisam slušao, konačno ispravno vjerovati, biti uvijek zadovoljan i to sve bez nebeskog Učitelja koji je Put, istina i život? Mislim da tako ne ide!
Kada bih pristao na takve “iskrene” ponude, ne bih bio ništa bolji od onih koji su u Kafarnaumu, po završetku Isusova govora o kruhu, koji je On sam, za vječni život čovjeka, otišli tražiti smisao i sreću života negdje drugdje, daleko od Isusa! Smisao i sreća života bila je pokraj njih - u Isusu- a oni je nisu prepoznali!
Hvala lijepa na primamljivim ponudama današnjeg toliko naprednog doba, ali bez utemeljenja! Ne želim da mi na kraju života uspostave dijagnozu kako sam bolovao od lcafarnaumskog sindroma! Isus je uvijek bio pokraj njega, a on je uporno tražio odgovor na zagonetku života negdje drugdje! Ili skraćeno: pehist!

Josip Šimunović


Isus - Riječ života

I ovesmo nedjelje pozvani da razmišljamo o Isusu kao istinskom kruhu koji je sišao s neba. »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.« (Iv 6, 51). Ovim je riječima Isus htio reći: kao što čovjek treba kruh da bi mogao osigurati svoj tjelesni život, tako on treba Isusa Krista da bi postigao puninu života, život u zajedništvu s Bogom. Isusov govor u Ivanovoj redakciji vodi k dubljem razumijevanju euharistije, za što je od temeljne važnosti vjera da je u Isusu Kristu Bog ljudima ponudio spasenje. Danas završavamo ovaj Isusov govor o kruhu.
U prvom dijelu (6, 60-65) evanđelist iznosi povijesnu činjenicu da su mnogi učenici, koji su se isprva vrlo oduševili za Isusa, ubrzo ga napustili pod izlikom: »Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?« Evanđelist ističe nevjeru svih onih koji su ga slijedili želeći vidjeti čudesa i »blagovati kruh« bez naplate. Nekima se činio Isusov govor pretvrdim. Događa se podjela među učenicima između onih koji imaju unutarnje snage da prihvate novi zakon života i onih koji te snage nemaju i stoga se odriču Isusa. Isus ne želi nikoga prisiljavati da ostane s njime i da u nj vjeruje. Zato se ne upušta u dokazivanje onima koji u nj ne vjeruju, nego se posvećuje onima koji ga prihvaćaju i žele slijediti. Njima Isus govori o Duhu koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa; nitko ne može doći k njemu ako mu to nije dano od Oca. Zeli naglasiti izvor i utemeljenost vjere u Boga. Ničim čovjek ne zaslužuje vjeru. Ona je slobodni i velikodušni dar Božji.
U drugom dijelu (6, 66-69) evanđelist spominje kako »otada mnogi učenici odstupiše [od Isusa] i više nisu išli s njime«. Ističe konačni lom vjere i razlaz s Isusom. U tom su dijelu u središtu pozornosti Dvanaestorica, učenici vjerni Isusu, na čelu s Petrom koji na Isusovo izazovno pitanje: »Da možda i vi ne kanite otići?« odgovara: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.« (6, 68-69). Ovaj odgovor pretpostavlja stanovitu spoznaju koja prema biblijskom shvaćanju uvijek uključuje i egzistencijalnu spoznaju, to jest povjerenje i ljubav. Vjera je osobno predanje, apsolutna odluka za Isusa koji je život i koji život daje.
Evanđelist ističe kako je Isus bio u svome nastupu odlučan, jasan i beskompromisan. Koliko god učenici prosvjedovali, Isus ostaje pri svome. Jasno im poručuje: ako žele u njemu naći samo nekog učenog rabija koji vodi beskonačne rasprave i ne nameće nikakvih obveza, onda su na krivom mjestu. Ako žele u njemu vidjeti nekog političkog Mesiju koji bi pozivao ljude na ustanak protiv Rimljana, onda su na krivom mjestu. Mogu odmah otići.
Petrov odgovor pretpostavlja iskustvo vjere, iskustvo koje su učenici imali s Isusom. Evanđelist Ivan svjedoči za to iskustvo riječima: »Sto bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu..., to navješćujemo i vama....« (1 Iv 1,1-4; usp. Iv 1,16-17). Učenici su spoznali: Isus je istina kojoj se mogu apsolutno povjeriti, put kojim treba vjerno ići do kraja, on je smjerokaz u život, on ima riječi života vječnoga. U njemu i po njemu objavljuje se sam Bog.
Svaki je naraštaj iznova suočen s Isusovim pitanjem: »Hoćete li i vi otići?« Svatko se od nas mora ponovno i ponovno odlučiti za Isusa ili protiv njega. Kome ići? Koga slijediti danas kad nam se nude toliki učitelji i vođe? U sličnoj su izazovnoj situaciji bili i sinovi Izraelovi u Starome zavjetu kao što čitamo u današnjem prvom čitanju (Jš 24,l-2a. 15-17. 18b), pa su odlučili: »Daleko neka je od nas da ostavimo Gospodina, a služimo drugim bogovima... Mi ćemo služiti Gospodinu, jer on je Bog naš!« U vrijeme kad je Matej pisao evanđelje (oko 75.) bilo je u helenističkom svijetu mnogih koji su se nudili kao spasitelji, kao vode naroda i mironosci. I danas pred ljudima stoje mnoge ponude, mnogi životni nazori, životni projekti, ideologije i pogledi na svijet različiti od kršćanskoga. Kako se tu snaći? Kome da idemo? Uz koga prionuti?
Danas većina ljudi nema ništa protiv religije. Oni poštuju vjeru drugih, a oni sami ne osjećaju potrebe za religioznošću. Nemaju vremena niti za misu, niti za slavljenje sakramenata, niti za čitanje duhovnog štiva. Mnogi su u mladosti religiozno odgojeni, a kad napuste obiteljski dom, napuste i religioznu praksu. Vjeru treba živjeti i prakticirati. Trebamo nešto vremena svaki dan posvetiti duhovnom razmišljanju, razmatranju, molitvi, svake nedjelje slavljenju svete euharistije u zajedništvu s ostalim vjernicima i prigodice slaviti i ostale sakramente. Ako to zanemarimo, postupno padamo u vjersku ravnodušnost.
»Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!«

Adalbert Rebić

 


GOSPODINE - KOME DA IDEMO?

Isuse, tebi su prigovorili da je tvrda besjeda što je govoriš. A nitko nije govorio kao ti, nitko nije pogađao u srce kao što si ti, Isuse, znao.
Govorio si jasno i otvoreno. Tvoja riječ mogla je nekoga i pogoditi, ali prije svega tvoja je riječ bila izvor života i radosti.
Ove su riječi Duh i život. O mnogim riječima ovisimo, mnogo toga nas se čini važno, a tako smo katkad gluhi za tvoju riječ.
Mnogi su te ostavili nakon tvojih riječi o euharistiji. Kada si govorio druge riječi, makar su izgledale čudne i nesvakidašnje, ljudi su ih prihvaćali. Bile su to riječi ozdravljenja, čudesne riječi stišavanja oluje ili oproštenja. Međutim, sada, dok govoriš o kruh života, dok ljudima nudiš sebe kao hranu, oni to odbijalju, ne prihvaćaju. Čovjek od tebe, Isuse, želi samo neku uslugu, ali ne želi potpuno prijateljstvo s tobom, ne želi se sjediniti s tobom. To je za nas ljude previše. Bojimo se toga i mi danas, kao i oni ljudi koje si onda susretao.
I danas nam postavljaš pitanje:
"Želite li i vi otići? Zar vas to sablažnjava? Zar ni vi danas ne prihvaćate moju ponudu ljubavi? Zar me ni vi ne razumijete? I vama danas nudim isti kruh po kojem ćemo biti zajedno. Zašto se toliko bojite jedinstva sa mnom?"
Da, Isuse, I mi se danas bojimo. Pretvorili smo blagovanje tvoga kruha, svetu pričest, u običnu pobožnost. Mnogi se ni ne pričešćuju. A oni koji se pričešćuju kao da te shvaćaju. Zadovoljavaju se time da te prime kao pobožnu utjehu. Nikako da se sjedine s tobom, da počnu živjeti tvojim životom.
Gospodine Isuse, mi smo ovdje. Ne želimo otići. Mi ni nemamo kamo. Razočarali su nas drugi ljudi koji nam se nude kao prosvjetitelji, kao spasitelji čovječanstva. Nemamo kome otići. Ti nas još nikada nisi razočarao. Međutim, mi tebe jesmo.
Mi ne odlazimo, ali niti ne ostajemo duboko povezani s tobom. Mi se ipak izmotavamo. Pričešćujemo se, ali se ne hranimo tobom, tvojim životom. Poslije pričesti kao da se ništa ne mijenja. Neki bez razloga tek trče i više puta dnevno na pričest, kao da ne vjeruju u jedinstvenu snagu tvoje ljubavi koja ih može nositi u tom danu. Isuse, ne želimo otići.
Ali učini da ostanemo s tobom i uz tebe!
Učini nas pravim učenicima koji će se potpuno otvoriti tebi, prihvatiti tvoju ljubav i prijateljstvo kao temelj novoga života.
Nahrani nas sobom! 

Fra Zvjezdan Linić


 

 

 
Untitled Document