Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Došašće — Gospodin je tu

Kad nigdje više ne vidim puta,  pokaži mi, Gospodine,  korak sljedeći: 
Gdje oprezno u mraku opipavam,  idi sa mnom i hrabri me ti.

Kada bez nade lutam i zvijezda nijedna ne osvijetli put,
daj da osjetim tvoju blizinu, pun utjehe da budem  uz tvoj skut.

Za strpljenje tvoje molit bi te htjela  u danima došašća malog Boga-čovjeka, 
sve dok svjetlo što ti obeća nam ga i u mom srcu neće gorjet dovijeka.

 



Mk 13, 33-37

BUDUĆNOST S BOGOM

Budnost se traži
»Bdijte!« (Mk 13,37) - Tako Isus sažimlje svoju slikovitu riječ o vjernom upravitelju koji u ovoj prispodobi utjelovljuje uspio kršćanski život. Teško je naći neku drugu riječ u evanđelju koja bi tako zorno isticala narav evanđeoskog poziva i poslanja. Isus čovjeka snažno suočava s milosnim Božjim djelovanjem sada i ovdje, pozivajući ga da prihvati spasenje koje mu Bog nudi, ali ne ostavljajući nikakve dvojbe da je dovršetak spasenja u budućnosti, o njegovu ponovnom dolasku. On poziva čovjeka da marljivo radi i umnožava darovani mu novac, da gospodari i čuva povjereno mu blago, ali uvijek duboko svjestan kako će jednom polagati račun. Isusov se učenik ne smije ponašati ni neod­govorno ni sebično. On mora biti svjestan da je sve dar od Boga koji se ne smije upropastiti, ali ni sebično iskoristiti samo za sebe, već sve treba staviti u službu drugima. Slikovito rečeno, to znači biti budan, bdjeti.
Stavljajući tu Isusovu riječ kao navještaj uz prvu nedjelju došašća, Crkva ne želi istaknuti samo narav toga vremena unutar crkvene godine, već izraziti smisao ljudskoga života uopće i cijele biblijske poruke usmjerene na taj život. Čežnju za novim Božjim dolaskom već je davno prije Isusa dramatično izrazio Izaija: »0 da razdreš nebesa i siđeš!« (Iz 63,19). U toj riječi sažeta je sva nevolja izabranoga naroda u sužanjstvu koje se doživljava kao vrijeme Božje odsutnosti. Apostol Pavao, koji je kao nitko drugi iskusio snagu Božjega dolaska u Kristu, usmjeruje pogled svojih vjernika u Korintu u budućnost prema dovršenju njihova spasenja, prema »objavljenju Gospodina našega Isusa Krista« (1 Kor 1,7).
Budući da ne može ispuniti sve svoje želje i zadovoljiti sve svoje potrebe, u naravi je svakoga čovjeka da je okrenut budućnosti i očekivanju. Ipak, u tom se ljudi poprilično razlikuju. Jedni svoja očekivanja vežu uz obećanja drugih ljudi, posebice političara i društvenih preporoditelja koja su se nažalost toliko puta pokazala nepouzdanima i lažnima. Unatoč tome, mnogi i dalje ostaju nepopravljivi optimisti, okrivljujući nesklono vrijeme ili nezgodne okolnosti. Drugi se opet prepuštaju zvijezdama koje će odrediti smjer njihova života i donijeti im žuđenu sreću, a treći su unaprijed pomireni sa sudbinom koja se ne može promijeniti. Svima je zajedničko to što u tim razmišljanjima Bog nema mjesta.

Bog je uvijek u dolasku
Biblija nedvosmisleno razotkriva ludost života koji se oslanja samo na drugoga čovjeka, a zaboravlja Boga (usp. Jr 17,5s). Za nju su zvijezde samo Božja stvorenja, a čovjekov život je uvijek u ruci Božjoj, nipošto pripušten neumoljivoj i slijepoj sudbini. Bog i čovjek, kao stvoritelj i stvorenje, u trajnom su partnerskom odnosu, pri čemu je čovjek svojom čežnjom za Bogom kao pupčanom vrpcom vezan uz svoj izvor koji je u isto vrijeme i njegov konačni cilj. U tom odnosu postoji čovjekov grijeh i izdaja, otpad i lutanje, ali, zahvaljujući Božjoj vjernosti, taj se odnos nikad ne prekida potpuno. Upravo Božja vjernost u Bibliji ostaje trajnim temeljem uvijek nove nade. Zato biblijski čovjek ne očekuje samo neku eventual­nost - možda ipak ima nešto poslije smrti! On pogotovo ne očekuje okrutni udarac sudbine, već osobni susret sa svojim Stvoriteljem koji se uvijek iznova pokazuje milosrdnim i koji mu je na poseban način u Kristu izišao u susret.
Poruka današnje nedjelje, ali i cijeloga vremena došašća jest da je cijela povijest čovječanstva vrijeme adventa, došašća. Iako ograničen prostorom i vremenom, čovjek nije njihov zarobljenik, već je stvoren da ih nadmaši. Zato on nije određen za beznađe, već za nadu i budućnost. Ta nada je sam Bog koji čovjeku izlazi u susret i koji mu se kroz povijest spasenja otkrivao sve više i sve dublje. Upravo u sužanjstvu, kad mu je bilo najteže, kad mu se činilo da je Bog sakrio lice od njega, izabrani narod prvi put počinje Boga zvati ocem (Iz 63,16) obraćajući mu se sve osobnije i prisnije. Isus je tu crtu upotpunio svojim osobnim molitvenim iskustvom i nas naučio da Boga zovemo Ocem. Iz toga novozavjetnog iskustva mogla je izrasti onako osobna molitva prvih kršćana »Maranatha - dođi Gospodine« koja najbolje govori o njihovu trajnom adventskom raspoloženju.

Poziv i zadatak
Samo adventski čovjek, čovjek koji živi s pogledom na dovršenje svoga života, može biti čovjek u punom smislu riječi. Samo takvi ljudi omogućuju Bogu da bude prisutan u svijetu i da ga već sada mijenja. Velik dio nevolja današnjega svijeta potječe upravo otuda što je sve manje takvih ljudi. Na to je upozorio njemački pisac W. Borchert u svojoj drami »Draußen vor der Tür.« On opisuje sudbinu jednoga ratnog zarobljenika iz Drugoga svjetskog rata koji, vrativši se nakon vremena provedena u logoru u svoj zavičaj, svagdje nailazi na zatvorena vrata. Roditelji su mu nestali u ratnom vihoru, žena je pogazila bračnu vjernost i otišla s drugim, u njegovoj roditeljskoj kući stanuju njemu nepoznati ljudi i ne žele se iseliti. Kao teški invalid, on uzalud traži posao i stan nailazeći svagdje na zatvorena vrata. U svom očaju baca se u rijeku, ali i ona kao da mu ne želi otvoriti vrata. Izbacuje ga na obalu i tako ponovno vraća u tu muku života. Na kraju on zadnjim silama poziva Boga na račun i pita ga zašto sve to. Bog se pojavljuje na pozornici u liku starca sa sijedom bradom i odgovara: »Ja tu ništa ne mogu promijeniti, jer ja sam Bog s kojim nitko više ne računa - ja sam nepoznati Bog!«
Crkva koja slavi došašće mora u ovom svijetu biti znak žive Božje nazočnosti. U njezinu životu mora se vidjeti da ona doista računa s Bogom. U znakovima vremena ona mora trajno prepoznavati njegov sadašnji dolazak kako bi spremno išla u susret konačnom susretu s njim. Ti su znakovi brojni, treba ih samo htjeti vidjeti. Bogu danas vape toliki obespravljeni, osiromašeni, prezreni i odbačeni i traže odgovor. On im želi biti blizak, ali to može samo po nama, po Crkvi koja će biti prostor njegove nazočnosti u svijetu, koja će bdjeti kao vjeran upravitelj povjerenih dobara. Zato, dok u Isusovo ime ponavljamo »Bdijte!«, moramo sami sebi postaviti pitanje: Može li se na našem životu vidjeti da mi doista živimo za susret s Kristom, da sve činimo kako nas taj susret ne bi iznenadio i zatekao nespremne? Neka barem od danas naš život postane u većoj mjeri adventski.

Ivan Dugandžić


 

Ti nam Isuse poručuješ!

"Bdijte! Vrijeme je blizu, ja dolazim. Bdijte jer ne znate ni dana ni časa. Bdijete da dočekujete moj dolazak! Bdijte da ne propustite životnu priliku. Bdijte!" 
Znam, Gospodine, da će se mnogo toga zbiti i bez moje volje, i bez moga htijenja jer ne ovisi o meni. Čemu onda bdjeti? Dogodit će se toliko toga, a da ja tu ništa ne mogu učiniti. Ima li smisla o tome voditi računa i razmišljati? Ima li smisla uopće misliti na budućnost?
Ipak, ti nam, Isuse, poručuješ i pozivaš nas: "Bdijte!" jer ako bdijemo događaji ulaze svjesno u naš život, postaju naši događaji. Djelatnim čekanjem i ja postajem dionikom događanja i otvaram se novim stvarnostima. U cjelokupnom okviru povijesnih i osobnih zbivanja na osobit je način začajan i dragocijen tvoj drugi dolazak. To je presudan trenutak za svakoga od nas. Važno je ne proigrati vrijeme i ne dopustiti da nas on ne iznenadi, važno je da budemo pripravni da te dočekamo.
Nekada su, Isuse, tvoji učenici mislili da će tvoj drugi dolazak na vidljiv način nastupiti već za njihova zemaljskog života. Zato su stalno bdjeli. Često su cijele noći molili, lomili kruh, pjevali tebi kao Spasitelju i čekali da dođeš i povedeš ih sa sobom. Danas je drugačije. Doduše, i danas te čekam ali na drugačiji način. Zajedno s tvojim učenicima, koji su shvatili da se tvoj dolazak neće dogoditi kako su oni zamislili, i mi ti se otvaramo s osjećajem svetog poštovanja prema tajni tvoje prisutnosti. U tvom konačnom dolasku dočekujemo te spremni ako te prepoznamo već sada u događajima u nama, oko nas i u svijetu. Tu se krije tvoja providnost, tu se razotkriva tvoja moć pred tajnom ljudske slobode, tu se otkriva tvoja ljubav za svakog čovjeka.
Ti tako neprestano dolaziš kao onaj koji hrani svoj narod, kao onaj koji oprašta grijehe, kao onaj koji preporođa na novi život. Dolaziš da nam daš svoga Duha kako bismo svijet gledali kroz tvoju ljubav. Dolaziš da nas vodiš i spasiš. Budemo li ti se predali sigurno ćeš nas prepoznati kao svoje i u času konačnog susreta s tobom. 
Želimo bdijeti, Isuse, da ne bismo previdjeli i propustili ono što je za naš život najvažnije - osobni susret s tobom.

Fra Zvjezdan Linić

 

 

 

DOŠAŠĆE
Došašćem započinje nova liturgijska ili crkvena godine. Priprava je to kroz 4 nedjelje za Božić, na rođenje Isusa Krista, Sina Božjega. Prva nedjelja Došašća govori o ponovnom Kristovom dolasku kada će Bog po svome Sinu uspostaviti svoje kraljevstvo. Druga i treća nedjelja došašća prikazuju Ivana Krstitelja, proroka, a četvrta nedjelja predstavlja Mariju, Djevicu i Majku koja je rodila Isusa.
Osnovna misao Došašća je ova: Bog je ljubav i ta ljubav dolazi u susret svome narodu da ga spasi.
Crkva se spominje i trostrukog Božjeg dolaska.

  1. Krist, očekivan od Izraelskog naroda došao je kao spasitelj i rodio se u Betlehemu.
  2. Krist dolazi i danas po otajstvima i ostaje nazočan u našem životu.
  3. Krist će ponovno doći kao Kralj, i u svojoj slavi suditi živim i mrtvima.   

Osnovni stav kršćana u došašću treba biti vjera. Vjera koja će se očitovati u Gospodinovoj nazočnosti u sakramentima, na nedjeljnoj misi, obitelji...
Došašće je vrijeme obraćenja, kad svaki kršćanin i cijela Crkva postaju svijesni potrebe da ostave put grijeha i zla i da krenu putem koji vodi k Božjem svijetu – svijetu ljubavi i dobrote.


ADVENTSKI VJENAC

Plete se od zimzelenog lišća ili grančica. Tako je pleten da nema početka ni kraja pa označuje Boga koji je vječan. U vijenac su usađene četiri svijeće; one označuju četiri godišnja doba, odnosno četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak, a ne samo četiri adventske nedjelje. Prve nedjelje se pali prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.
    Danas ćemo adventskih vijenaca naći u crkvama, ali i u kućama i stanovima. Naravno, u kućama on je poziv na obiteljsku molitvu