Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


19. NEDJELJA KROZ GODINU

“Ja sam kruh života.
Tko dolazi k meni neće ogladnjeli; tko u vjeruje u mene neće ožednjeti nikada.”
Slušam Tvoje riječi i razmišljam...
Za moje danas i za moje sutra,
za moje strahove i nesigurnosti, za moje radosti i uspjehe, potreban si mi Ti, Isuse,
Kruše života.
Cijeli se moj život treba hraniti Tobom,
Kruhom života,
kako bih svoj život proživio
onako kako Ti to hoćeš.
Ti si Kruh koji snagu daje i onda kada mislim da uopće nemam snage ni za što.
Ti si Kruh koji radost daje u svakom trenutku darovanog života, premda život nije uvijek radost.
Ti si Kruh života, darovana ljubav svakom čovjeku, da svatko osjeti kako ga Bog neizmjerno voli. Ti si Kruh života od kojeg jednostavno ja postajem sve više i više ono što trebam biti - čovjek stvoren na sliku Boga živoga!


Josip Šimunović


Isus poziva na vjeru. To nije neki subjektivan osjećaj nedefinirane religiozne slutnje, nije tek vjera u neko više biće, u neku silu, nije neki sveopći ljudski osjećaj da mora postojati Bog. Ovdje je riječ o sasvim konkretnoj vjeri povezanoj s osobom Isusa Krista i sa svime što je njemu bilo sveto i drago. To je vjera u Oca, vjera u Preveto Trojstvo, tj. u Boga bogata u trima božanskim osobama: Otac i Sin i Duh Sveti. To je vjera da je naš život proizišao iz Božje ruke, da smo svi Božji, Božja djeca, sinovi i kćeri istoga nebeskog Oca. To je vjera u Oca koji je Isusu bio temeljni autoritet i svjetlo. Nadalje, vjera o kojoj Isus govori uključuje i neke osnovne izraze. Tom vjerom prihvaćamo istinu vječnog, božanskog života. Vjerujemo da ovaj život, što ga iskustveno vidimo oko sebe i u sebi ostvarujemo, nije sve. Čovjek je pozvan da vječno živi. U sebi nosi klicu vječnog života. Na taj nas život Isus zove. Taj i takav vječni život želi Isus u nama hraniti svojim tijelom.
Vraćamo se vjeri u Isusovu prisutnost u sakramentu euharistije. To znači da nas vjera u Isusa i vjera Isusu dovodi pred tajnu posvećena kruha i vina, tajnu Isusova predanog tijela i prolivene krvi, tajnu Isusova života što ga je živio i darovao za nas. To je tajna istinskog života, a krije se u sitnom i slabašnom znaku komadića kruha i kapljice vina. A ipak, to je tajna koju čovjeka, Isusova učenika, izaziva na vjeru. Isus tvrdi da o tom znaku, o toj tajni vjere, o tom sakramentu ljubavi ovisi život svakoga čovjeka, život svih ljudi, spasenje čitavoga svijeta.
Nije lako vjerovati u sve to što nam Isus govori. I mi bismo poput Zidova radije da nam on udijeli kruha za ovaj život, da nam riješi sadašnji problem, probleme domovine što ih svi mi proživljavamo. Htjeli bismo da Isus za ovaj naš život i za naš životni vijek osigura svima nama mir, blagostanje, standard. Htjeli bismo da nam on postigne ono što nam se katkada čini tako daleko: mirna i pravedna sloboda, radostan i siguran suživot, mirno uživanje u zemaljskim dobrima. Htjeli bismo od njega zdravlje tijela i dug život. To bi nas trenutačno više zadovoljavalo i jače privezalo uz Isusa.
Je li to ono što u naše vrijeme po crkvama i kućama ustrajno molimo? Nadilaze li naše molitve obzor ovozemaljskih želja i sadašnjih problema? Pitam se često jesmo li spremni od Isusa prihvatiti hranu koja osigurava vječni život ili mislimo da nam taj život nije tako privlačan dok u ovom času podnosimo patnje i tjeskobe? Želimo li tu hranu koju Isus daje za život čitavoga svijeta, a nama se možda radi o glavi? Shvaćamo li Isusa? Vjerujemo li mu?

Vjerujem, Gospodine!
Vjerujem da si prisutan u sakramentu euharistije. Vjerujem u tebe, Isuse, u tajni posvećena kruha i vina. Vjerujem da je to tvoje predano tijelo i prolivena krv, tj. tvoj život koji si potpuno predao za nas.
Taj kruh i to vino: to je istinski život. Vidljivi je znak tako neznatan i slab, a stvarnost dara je neizredvo velika i snažna. Pozivaš me, Isuse, da vjerujem jer o tom sakramentu ljubavi ovisi život svakoga čovjeka, život svih ljudi, spasenje čitavoga svijeta,
Ti nam govoriš, Isuse: Tko vjeruje, ima život vječni! Nekada su očevi vaši vapili za hranom u pustinji. Bili su gladni tjelesne hrane". Otac im je dao takvu hranu, manu u pustinji, ali u njima se nije dogodila promjena života. Nisu zbog toga iskrenije povjerovali Bogu, njegovim planovima. Ostali su u pustinji i nisu dočekali ulazak u obećanu zemlju. Tjelesna hrana i pun želudac nisu bili jamstvo trajnog, sretnog i boljeg života.
Ti nas, Isuse, želiš poštedjeti sličnog iskustva. Obećaješ nam više. Daješ nam samoga sebe, svoje tijelo i krv. Daješ nam svoj život i hraniš nas sobom na našem životnom putu. Nismo više sami. Nema te situacije, nema tog trpljenja, umiranja i smrti u ovozemaljskom iskustvu, nema ničega što bi moglo ugroziti smisao što ga ti, Isuse, daješ našem životu u svjetlu svoga uskrsnuća. Tvoje nam uskrsnuće govori o trajnosti i neuništivosti života koji se hrani tvojim darom euharistije. To je život što ga ne može uništiti ni ljudska mržnja, ni moderno oružje, ni ubitačna neprijateljstva, ni sotonističko iživljavanje nad ljudskim bićem. Ono što nam ti, Isuse, daruješ jače je od svega. Tim životom, tom ljubavlju, snagom svoga uskrsnuća hraniš nas u svakoj misi, u svakoj pričesti.

Vjerujem, Isuse, u tvoju ljubav. Ona je nužna za život svijeta. Hvala ti što nas tom ljubavlju hraniš u svakoj svetoj pričesti.

Fra Zvjezdan Linić


Kristov nam se govor o njemu kao kruhu otkriva kao ponuda i odgovor na stalnu dilemu o tome gdje i kako susresti Boga. Može ga se susresti ako ga ne zarobljavamo u stalno uspoređivanje s drugima, ako ne idemo kroz život „nosom parajući nebo“ misleći kako na zemlji nije moguće otkriti tragove i znakove Božje prisutnosti. Slika kruha nam upravo to pokazuje i ostvaruje. Kruh se uvijek iznova mijesi, nastaje iz miješanja brašna, kvasca i vode, čini ga malenim, ali bez njega se ne može živjeti. Treba ga uzeti u ruke, mirisati i lomiti. Treba ga dijeliti da bi bio istinskim kruhom. Što se više dijeli, više ga ima.

Naviknuti, iako uz teški trud i muku vlastitih ruku, da pored kruha obilujemo svime do sitosti, često zaboravljamo da je za život neophodno i dovoljno ono malo, a zapravo sve. Kad u životnim trenucima poput Ilije poviknemo „Već mi je svega dosta Gospodine!“ nemojmo tražiti odgovore ondje gdje ga nema. Ne budimo slijepi. Snaga za traženje odgovora i dolaska do cilja Iliji je dana kroz komad kruha i vrč vode. „Okrijepljen tom hranom stigao je do Božje gore Horeb.“ I nama je euharistija hrana koja nam omogućuje da hodimo u ljubavi, kako to Pavao ističe, i da ljubimo Krista spremni na predanje poput njega. Slaveći euharistiju spoznajemo Božju dobrotu i postajemo sposobni da i u nama nestane svake gorčine, srdžbe, gnjeva, vike i hule. Slaveći euharistiju razveseljavamo Duha Svetoga kojim smo opečaćeni za dan otkupljenja.

Željko Tanjić

 

 

 

 


 

 

 
Untitled Document