Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


XVI NEDJELJA KROZ GODINU

Nemojmo s kuljoljem čupati i pšenicu

Isus opet govori u prispodobama. Ova je prva prispodoba u evanđeoskom nizu o neprijatelju koji, dok drugi spavaju, posije posred žita kukolj, bliska svakodnevnom životu. Čovjek često na svojoj koži osjeti da ima ljudi koji mu ne žele dobro, da ima neprijatelja. Često je ta činjenica povezana s onima koji izgledaju bliski, sa susjedima. Moguće je da netko bude zloban, da se želi osvetiti ili da želi napakostiti susjedu. Prispodoba jednako tako prati ono što se istinski zbiva na njivi. Kukolj o kojem je riječ nije lako prepoznatljiv. Točno ga se može razlučiti istom u vrijeme žetve. Prije ne. Zato Isus poziva da se na taj trenutak čeka, da se ne ugrozi ono dobro sjeme koje donosi zdrav urod.

Glavna misao ove prispodobe nije toliko upravljena na Posljednji sud. Isusovi suvremenici i apostolski naraštaj vjernika vjerovali su da je taj sud blizu, gotovo na vratima. Međutim, u kontekstu ove prve prispodobe iz današnjega evanđelja važan je sadržaj razgovora između gospodara i radnika. Riječ je o činjenici da su dobro i zlo na neki način uvijek pomiješani. To je činjenica našega zemaljskog života. Ljudi su dobri i zli; svatko od nas osjeća i u samome sebi jednako tako činjenicu da ima dobrih i loših postupaka, da smo na trenutke jaki, a onda opet slabi. Često činimo velike odluke, iskreno se kajemo, čvrsto prihvaćamo obraćenje. Često mislimo istinski da se neke stvari nikada više neće dogoditi. Međutim, one se događaju. U našim dubinama blisko nam je i često iskustvo dobra i zla. Jednako je tako i sa svijetom oko nas, s ljudima s kojima živimo. Osjećamo da su naši najbliži katkad divni, puni dobrote i ljubavi, iskreni i pošteni. Osjećamo njihovu dobrotu i velikodušnost, privrženost i ljubav. Međutim, ti isti ljudi mogu katkad biti loši, zlobni, ograničeni, slabi. To je naša situacija. To su naša iskustva. Katkad bismo neke ljude oko sebe oduševljeno zagrlili, a katkad bismo ih utopili u žlici vode. Očito je da već radi takvih iskustava moramo prepoznati i svu mudrost poruke današnjih prispodoba. Naši prebrzi sudovi i sankcije mogli bi učiniti daleko više zla nego dobra.

Pitanje radnika u prvoj prispodobi je i naše pitanje: »Gospodaru, odakle kukolj?« Mi to na sličan način postavljamo sebi, drugima i Bogu: »Odakle zlo u svijetu?« Kako to da čovjek može biti tako zao? Zašto se događaju tolika zlodjela? Kako to da toliki nevini stradavaju? Zašto djeca moraju trpjeti? Odakle zlo? Nismo li radi takvih pitanja, pogotovo u ovim našim prilikama, i mi često kategorički spremni iščupati kukolj? Kao da i mi vjerujemo da bi time problem bio riješen. Kao da nam se čini da bismo na taj način osigurali dobrom sjemenu miran rast, bogatiju žetvu.

Isus upozorava na opasnosti kojima smo podvrgnuti. Ne bi bilo dobro odmah čupati. Bog je strpljiv. Ali ne samo to. Bog želi da se svi ljudi spase. Bog daje vremena svakom čovjeku. A za spasenje treba vremena. Bog nam ga je darovao u Isusu Kristu po njegovoj smrti i uskrsnuću, a sami bivamo dionici njegova spasenja tek djelatnim životom u vjernosti krsnim obećanjima. Za to treba vremena. Vjerujem da smo itekako svjesni da i sami trebamo vremena da se iz nas i u nama odstrane sve prepreke koje ne daju sjemenu Božje riječi da dođe do punine. Bilo bi i za nas same vrlo često tragično kad bi Bog htio odmah čupati korov u nama. Psalmist Staroga zavjeta je to dobro shvatio kad je molio: »Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?«

Pitanje: »Odakle kukolj?« - kao i ono naše: »Odakle zlo u svijetu?« - mogli bismo shvatiti u svjetlu zla u nama, grijeha u našem srcu. I u nama je izvor zla. Ima trpljenja kojima smo sami uzrok, ima ljudi koji su zbog nas žalosni. Odatle zlo u svijetu! Ono je skriveno u ljudskom srcu koje se može otvoriti katkad više dobru, a katkad zlu. Zahvalimo Bogu za njegovu dobrotu što nam nestrpljivo i grubo ne čupa zlo iz srca, jer bi nam katkad trebao iščupati i samo srce.

Bilo bi dobro da ovu prispodobu shvatimo i u kontekstu cijele Crkve. Ljudi se često okomljuju na neke slabosti i grijehe u prošlosti i sadašnjosti Crkve. U Isusovo vrijeme bilo je puritanizma, čistunstva nekih slojeva ljudi. Farizeji su isključivali mnoge ljude iz svoje religiozne zajednice. Bilo je čistunstva i u Crkvi. I mi u svojim zajednicama nismo dovoljno hrabri niti dovoljne evanđeoski da strpljivo i s ljubavlju prihvaćamo sve ljude, počevši od voditelja zajednice, od svećenika, pa do braće i sestara kojima kod mise trebamo pružiti ruku. Da je po našem, često bismo očistili svoje crkve i svetišta od tolikih ljudi za koje mislimo da nisu dostojni stajati na tom svetom mjestu. Rado bismo isključili iz zajednice grešnike, one za koje mislimo da su nepopravljivi. Tako bismo brzo prelomili trsku koja je napuknuta, ugasili stijenj što tek tinja.

A Bog je strpljiv, on ljubi i čeka, pruža svoju pomoć svima. On nije ustanovio svetu Crkvu, nego Crkvu koja teži za svetošću. Ona je sveta radi njegove svetosti, ali u nama, svojim članovima, ona tek ide k svetosti i vjernosti. Bog ima vremena, on čeka. Zato, upravo zato nam katkad izgleda kao da Bog šuti i ondje gdje mislimo da bi morao uzvratiti. Bog ne šuti, nego djeluje na svoj božanski način. A tajnu zla u svijetu ovo evanđelje želi osvijetliti pokušajem da zavirimo u vlastito srce; tu ćemo naći odgovor na pitanje: »Odakle zlo u svijetu?«

Bilo bi dobro kad bismo svekoliku stvarnost počeli gledati Isusovim očima. Isus, koji nikoga nije otpisao, mogao je tako djelovati jer je u svakom čovjeku otkrivao i ono dobro. Farizejsko čistunstvo nam zaustavlja pogled. Tada gledamo na ljude pod dojmom nekog ugodnog ili neugodnog, dobrog ili lošeg iskustva. Stoga nam je čovjek od koga smo doživjeli nešto ugodno, dobar i tada na njemu ne vidimo zlo; a čovjek, od kojega smo doživjeli nešto neugodno, zao nam je i zatvoreni smo za ono dobro što je u njemu. A nitko od ljudi nije ni potpuno dobar, ni potpuno zao. Životni primjeri su mnogobrojni. Svećenik Ananija iz Djela apostolskih vidi pred sobom Savla, a Gospodin je već vidio Pavla. Ananija je govorio o progonitelju, a Gospodin je znao da će Pavao biti misionar njegove riječi. Dok je prema ljudskoj procjeni taj Savao bio kukolj koji treba iščupati i spaliti, tj. osuditi zauvijek, Krist u tom čovjeku vidi odabranu posudu za svoje nebeske planove.

Dolazimo k misi sa čitavim svojim životom. U svemu što činimo jako smo ograničeni. Žuri nam se da nešto dovršimo, žuri nam se da uspijemo, nestrpljivi smo kad želimo nekoga uvjeriti. To se događa svugdje, a tako je i u Crkvi. To je gledanje u ograničenosti našeg pogleda. Nedjeljna je misa osobit trenutak u tjednu kad naš način djelovanja pokušavamo provjeriti Božjim načinom. Bog vidi u širini cjelokupnoga plana spasenja, iznad ovog neposrednog. Bog nas u misi želi unijeti u svoje kraljevstvo, u protežnosti svemira i protežnosti svoje svete povijesti. To čini uvijek s novim, zadivljujućim strpljenjem. Po ovakvim susretima u misi i nas će napokon učiniti strpljivima da bismo Bogu ostavili prostora da djeluje.

fra Zvjezdan Linić

 
 
Untitled Document