Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


14. NEDJELJA KROZ GODINU

Koliko se puta čovjek može truditi učiniti svijet barem malo boljim nego što ga je našao, a bližnji ga znaju ismijati i izvrijeđati.
Daje sve od sebe, svaki atom svoje snage da nešto pokaže, dokaže ili daruje drugom čovjeku, a za uzvrat dobije pogrdu i neprihvaćanje zbog nekog nametnutog mišljenja, predrasuda koje oslabljuju bistrinu pogleda i međuljudske odnose. Kada u srcu čovjeka vladaju predrasude, onda taj čovjek živi u svom izmišljenom svijetu koji teško dopušta ikakve promjene.
A onome koji želi darovati svoje najbolje što ima i zna u takvom svijetu ostaje molitva da ga ljudi ipak pokušaju razumjeti, da se ne ravnaju po svojim predrasudama, da ga saslušaju i tek onda prosude njegove misli i djela. S ljudskim se predrasudama susreo i Isus.
Nisu Ga prihvaćali Njegovi Nazarećani, Iako se glas o Njemu širio po svim poznatim krajevima, iako su Ga čuli kako govori, vidjeli što čini, nisu Ga prihvatili nego odmahivali rukama, vrtjeli glavama u bijesu i raspravljali: “Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev i losipov i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?” Tako je bio blizu njih, a opet tako daleko. Žalosno je bilo Isusovo srce koje kuca za svakoga, koje želi svima pružiti radost Kraljevstva nebeskog. Znam Ii i ja biti poput nevjernih Nazarećana, pun neutemeljenih predrasuda? Plače li netko u mojoj blizini zbog mojih predrasuda i krivih mišljenja?

Josip Šimunović


Čudio se njihovoj nevjeri

Evanđeoski odlomak današnje nedjelje prilično je žalostan. Isus dolazi u svoj rodni grad Nazaret gdje je proboravio najveći dio svoga zemaljskog života. Nakon što je započeo svoje javno djelovanje, glas se o njemu brzo raširio. Toliko je toga u vrlo kratkom roku učinio, tako jasno govorio i tolikima pomogao. Čudesno je svojom ljubavlju pridizao bolesne i ohrabrivao na novi život ljude koji su bili na rubu očaja. Sve se to brzo pročulo.
Slušali su o tome i Nazarećani i čudili se. U njihovo srce tako teško ulazi vjera. Stoje pred zidom nepovjerenja. Oni sve znaju o Isusu. Poznaju njegovo podrijetlo, njegovu najbližu rodbinu. Sve im izgleda tako obično i čude se što se toliko prašine diglo oko njega. Od Isusova dolaska u Nazaret oni ne očekuju neku riječ života, riječ istine. Oni to od njega ne trebaju, budući da ga dobro poznaju, ili misle da ga poznaju. Eventualno očekuju kakav trik, kakvo čudo, nešto čime obmanjuje ljude, senzaciju. Isus to, prema njihovom očekivanju, svakako duguje svojem rodnom gradu Nazretu. To bi njima bilo sasvim dovoljno.
Čini mi se da je Isusu i danas najteže upravo s onima koji misle da ga poznaju, da sve o njemu znaju. Nije lako s vjernicima koji misle da su dovoljno dobri, da su bolji od drugih. Teško je s onima koji si umišljaju da je kod njih sve u redu i da su na nekoj višoj, privilegiranoj razini u odnosu na druge. Možda se to može dogoditi i nama. Kao dobri vjernici dolazimo svake nedjelje na svetu misu. To nam postane navika i pritom čujemo uvijek iznova Božju riječ. Nema mogućnosti da nam ona progovori na neki nov i izazovan način. Možda je i u našoj navici da svakoga dana molimo uobičajene molitve, nižemo sebi propisane obrasce, ali nemamo volje ni snage da se Isusu otvorimo srcem dokraja i da pritom osjetimo poticaj i izazov na obraćenje i promjenu života. Jer, kod nas je sve u redu. Ta mi smo s Isusom dobri, s njim smo na "ti".
Što mi zapravo želimo, što očekujemo od Isusa? Moguće je da smo i sami slični Nazarećanima. Od Isusa očekujemo da čuje naše molitve, želimo da nam odmah priskoči u pomoć, tražimo neke usluge.
Nije li to zapravo jako sebično i jednostrano. Mi očekujemo nešto od Isusa. Međutim, nemamo snage niti volje da ga prihvatimo onako kako nam se on daje, Isusa sa svojom riječi, Isusa sa svojim zahtjevima. Nismo skloni niti voljni čuti ono što on od nas hoće niti pomišljamo da bi i on mogao imati svoje želje u odnosu na nas. Tu je naša kriza. Kao i kod Nazarećana. Oni nisu očekivali od Isusa neku pouku, opomenu, poziv na obraćenje. Oni očekuju čudo. Međutim, čudesna ozdravljenja koja je Isus činio bolesnicima bila su drukčije pripravljena. Ljudi su povjerovali, bolesnici su u srcu imali probuđenu vjeru. Nekima Isus izričito kaže: "Vjera te tvoja spasila!" Po iskrivljenom mišljenju Isusovih sumještana, Nazarećana, Isus se čudno ponaša jer im upućuje samo riječ.
Usudimo se otkloniti iz naše nutrine sve predrasude, svaku umišljenost, svaki otpor Isusovu pozivu na obraćenje i promjenu života. Oslobodimo se napasti da pomišljamo da smo dovoljno dobri i da Isus mora biti jako zadovoljan nama. U vjeri trebamo uvijek rasti, u protivnom ćemo osjetiti da se gubimo.

fra Zvjezdan Linić