Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


13. NEDJELJA KROZ GODINU

Svjestan sam da te dvije stvarnosti prate moj život od trenutka
kada sam plačem potvrdio svoj dolazak među ljude.
Bolest i smrt.
To su trenuci života u kojima mi je potrebna nepokolebljiva vjera poput Jairove, poput žene koja je godinama bolovala.
Oni su vjerovali Učitelju, došli su pred Njega iskrenim srcem i dubokom vjerom da im On može darovati život i zdravlje za kojim su žudili Čitavim svojim bićem! I bilo im je kako su vjerovali! Jair se opet mogao otkriti u zjenicama svoje kćeri, a žena je napokon osjetila Što znači biti zdrav i dio zajednice u koju je jednom ušla kao malo dijete šireći svoje ruke da je drugi prihvate. Da, potrebna mije Jairova vjera da vjerujem kako smrt nema posljednju riječ. I onda kada se budu sklopile oči onih koje neizmjerno volim i onda kada budem se i ja jednom spremao na put s ove zemlje. Potrebna mi je snaga vjere da i u svojim i u tuđim bolestima znam otići do Liječnika nad liječnicima i u iskrenoj i dubokoj vjeri zamoliti za ozdravljenje. Da, u mome je životu bitna vjera

Josip Šimunović


ISUSOV DOTICAJ

Mk 5, 21-43

"Gospodine, dođi, stavi na nju ruke da ozdravi i ostane na životu!" Tako te je molio zabrinuti otac za svoju kćerkicu. Čim si čuo tu molbu, odmah si pošao k njemu. Uvijek si tako dobar, Gospodine, u svojoj želji da svim ljudima pomogneš.
"Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena", pomislila je žena koja se našla u mnoštvu. Prišla je k tebi i odmah bila oslobođena od svoga zla.
Dvije su to teške situacije u ljudskom životu. A ti, Isuse, uvijek jednako spreman biti za druge, spasiti čovjeka. Ističeš kako je potrebna vjera. Ženi si rekao:"Kćeri, vjera te tvoja spasila!" A Jaira ohrabljuješ nakon teške vijesti da mu je kćerka upravo umrla: "Ne boj se! Samo vjeruj!"
Gospodine, stavi ruke i na name. Tvoje su ruke blage i dobre. Svojim si rukama činio dobro. Mnogo je toga, Gospodine, i na meni što je bolesno, gotovo umire. Mnoga razočaranja mogu prouzročiti teška krvarenja. Katkad mi se čini da su neka prijateljstva gotovo umrla, budući da nemam snage oduprijeti se nekim utjecajima zla. Osjećam da to nije dobro. Gospodine, izbavi me iz takve situacije. Oživi moje povjerenje prema ljudima, oživi moju situaciju prema bližnjemu.
Gospodine, često osjećam kako je moj vjerski život slab. Osjećam da moj odnos prema tebi nema žara, nema živosti. Pomozi mi. To te molim radi vjere Crkve, budući da sam ranjem upravo u korijenima svog odnosa prema tebi. Izdigni me iz tog stanja i daj da moje povjerenje u tebe izraste kao stablo iz gorušićina zrna.
Gospodine, katkad mi se činiš jako daleko. Teško je do tebe doći. Ima drugih koji su oko tebe i koji imaju veće pravo na tebe. Htio bih se probiti kroz sve prepreke koje mi stoje na putu, a kojih ima mnogo. Moraš mi pomoći, Isuse. Znam da ću ozdraviti ako se dotaknem tvojih haljina, ali ako to meni ne uspije, pruži ti svoju ruku i dotakni me se u mojoj nemoći.

Fra Zvjezdan Linić


UTRKA SA SMRĆU

Čovjekova nemoć pred smrću
Iako iz iskustva znade da je smrt sastavni dio svakog života, čovjek se u biti s time ne miri. Nitko ne misli rado o tome daje život kao takav zapravo polagano umiranje, jer svakim danom čovjek je još jedan korak bliže grobu. Ako se smrt ne da izbjeći, ljudi čine sve da je barem što je moguće dalje odgode. Sve bolnice su pune teških bolesnika koji, najčešće i protiv vlastitog uvjerenja, očekuju da od liječnika čuju za njih spasonosnu riječ: »Nije ništa opasno!« Kad čuju za nekoga tko je uz pomoć trava ili biljnih preparata uspješno izliječio neke bolesnike, ljudi su spremni prevaliti velike razdaljine i potrošiti velike novce u nadi da će baš njima pomoći. Nerijetko se o takvim ljudima ispredaju prave bajke, gotovo se od njih stvara prave čudotvorce.
Ipak, u toj upornoj i sve skupljoj borbi medicine protiv bolesti smrt može izgubiti samo po koju bitku, ali nikada »rat«. Pronalazak lijeka protiv bilo koje opake bolesti uvijek je smatran velikim događajem, iako čovjek znade da to nije i lijek protiv smrti i da on nikad neće biti pronađen. Medicina uspijeva produžiti ljudski život za koju godinu, ali često je to i produženje muka i neizvjesnosti. Na kraju smrt uvijek slavi »pobjedu«. Pritom je najlošije za bolesnika jer ga se ostavlja u nadi kao da mu smrt neposredno ne prijeti. Tako mu se oduzima prilika da se pripremi za ono što neminovno dolazi. Krajnja posljedica za mnoge ljude jest posvemašnje gubljenje vjere u besmrtni život i nakon smrti.

U Isusu Kristu pred nas stupa jedini liječnik koji ima stvarni lijek protiv smrti. On nije samo govorio o budućem životu, već je tvrdio da takav život s njime počinje već ovdje na zemlji, a to je potvrdio i svojim čudesima na mrtvima, a pogotovo svojim vlastitim uskrsnućem. No, on nikad nije ljudima tajio stvarnu istinu o životu, a ta je da je svakom čovjeku umrijeti i nakon toga dati Bogu račun o svom životu. Zato on nije nastupao kao veliki iscjelitelj kojemu bi ozdravljenje bilo glavni ili jedini cilj. Zato vraćanje u život umrlih o kojima govori evanđelje treba shvatiti kao Isusovu nagradu vjere onih koji su za njih molili. On želi da se to tako i shvati te zato cijelo izvješće završava riječju evanđelista: »On im dobro priprijeti neka toga nitko ne dozna.« (Mk 5,43).

Moć vjere
Čitava scena zamišljena je i prikazana kao izraz ljudske nemoći pred smrću i trijumf vjere. Na putu prema Jairovoj kući dolazi do iznenadnog susreta Isusa i žene na kojoj su svi liječnici pokazali svoju nemoć. Ipak ta žena nije zbog toga klonula, još manje očajavala. Ona je zapravo nosila lijek u sebi u obliku svoje čvrste vjere da je dosta samo doći do Isusa i dotaknuti ga se: »Dotaknem li se samo njegovih haljina bit ću spašena.« (Mk 5,28). I doista nije se prevarila u svom očekivanju, a Isus otkriva svima što je bilo jače od njezine do tada nepobjedive bolesti: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!« (5,34).
No to ozdravljenje bijaše samo najava još većeg Isusova čuda. U drugom slučaju još je veći kontrast između ljudske nemoći i snage vjere. Isus sam hrabri oca djevojčice naočigled njegovih ukućana koji razočarani dolaze s crnim vijestima za oca: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« (5,35). No Isus ne dopušta da to bude zadnja istina djevojčici i zato hrabri njezina oca: »Ne boj se! Samo vje­ruj!« (5,36). Na ulazu u kuću nadstojnika sinagoge Jaira Isus se susreće s novim dokazom ljudske nemoći pred smrću. Rodbini i prijateljima ostalo je još jedino naricanje nad gubitkom mladoga života. No, za Isusa to nije smrt, već samo san iz kojeg će on probuditi djevojčicu. Tako se po ljudskoj vjeri Božja svemogućnost očituje i nad samom smrću, a po Isusu Bog se objavljuje kao gospodar i života i smrti, koji će jednom otvoriti sve grobove i mrtve pozvati na život (usp. IKor 15,52s).

Poruka ovog evanđelja glasi: Vjera je jača od smrti, jer ona se temelji na Isusu Kristu koji je za sebe rekao: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će« (Iv 11,25). Zato, tko vjeruje, taj je najveći realist u životu. On u vjeri znade da mu je kroz smrt proći u život i zato on u svojoj vjeri nalazi jedinu pravu sigurnost, i u bolesti u smrti. A. Solženjicin u svom »Odjelu za rak« opisuje mladića Jefrema koji se nalazi u bolničkoj sobi zajedno s drugim teškim bolesnicima, ali on je drukčiji, jer vjeruje. Promatra te ljude priključene na aparate; još ih samo tanka nit drži na životu i čudi se kako od sebe odgone svaku po­misao na smrt, kao da im je ostalo još puno života. U mislima ih uspoređuje s mnogim starim ljudima kojih se sjeća iz svoga djetinjstva koji su vjerovali i koji su zato imali još toliko smirenosti i vremena da prije smrti svojoj djeci dadu zadnje upute i savjete, a onda su tako jednostavno odlazili s ovoga svijeta kao da prelaze iz sobe u sobu. Netko je zgodno upozorio kako se smrt ne da improvizirati. Za nju se treba cijeli život pripremati živeći svjesno snagom vjere, po onoj Isusovoj: »Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.« (Mk 8,35).

Ivan Dugandžić