Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


 
 

X nedjelja kroz godinu
Mladiću ustani!

Vjera nas uči i drugu još važniju istinu o životu: da je i život prisutan u smrti. U svojoj prolaznosti i polaganom umiranju čovjek nosi klicu besmrtnosti koja teži da se razvije u stablo. I ovaj čudesni povratak mladića u život dokaz je i potvrda za to. A posebno je to Isusovo uskrsnuće. Ali pritom ne smijemo zaboraviti da ni ono nije plod trijumfalnoga pohoda već prethodno podnesene smrti. Isus je do kraja iskapio čašu gorčine ljudskoga umiranja, prije nego je uskrsnuo kao pobjednik nad smrću. Njegovo uskrsnuće došlo je kao plod procesa koji je on slikovito opisao: »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod« (Iv 12,24). To se obistinilo na njemu i to se mora obistiniti na svakom čovjeku.
Isusova smrt i uskrsnuće nam govore da Bog ne daje odgovore na naša mučna pitanja, ali daje obećanje, što je puno važnije. Bog nije stvorio čovjeka za smrt, već je ona došla, prema Svetome pismu, kao kazna za prijestup, a Bog se pobrinuo da ona nema zadnju riječ, već ju je pretvorio u prijelaz u vječnost. Dakako, to vrijedi za onoga tko prihvati i život i smrt onako kako ih je prihvatio Isus. Tko ne živi sebično sebi, već Bogu i braći ljudima i tko svoj život nesebično troši u toj službi, taj osjeća kako se u umiranju rađa život. Apostol Ivan će to izraziti na svoj način: »Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti« (liv 3,14):
Ovaj Lukin izvještaj o povratku mrtvoga mladića u život ima još jednu poruku. Evanđelist nije bez razloga istaknuo: »i dade ga njegovoj majci«. Crkveni oci su oduvijek u tome gledali sliku same Crkve kao majke koja plače za svakim svojim izgubljenim djetetom. Samo Bog po njezinim molitvama može ponovno oživjeti zamrli život milosti Božje i one koji su po grijehu mrtvi za nj ponovno vratiti u život. U tome se može gledati i sudbina tolikih majki koje plaču nad sudbinom svoje djece koja su se iznevjerila Bogu. Mnoge pitaju: Što sam učinila pogrešno u odgoju svoga djeteta, pa se to dogodilo? Ni tu nema odgovora koji bi mogao zadovoljiti. Možda nije učinjeno ništa pogrješno, a ipak se dijete udaljilo od Boga i svoje vjere. Važnije od toga je čvrsta vjera da Bog i takve može vratiti na pravi put i ustrajna molitva da to i učini.

Ivan Dugandžić


Pitanje svih pitanja


Susret pogrebne povorke na gradskim vratima Naina s Isusom iz Nazareta ima u sebi snažnu znakovitost. To nije samo susret smrću pogođene majke sina jedinca s čudotvorcem koji joj vraća sina u život, već puno više od toga. To je slika čovječanstva kojemu je smrt neizbježna sudbina koju može promijeniti samo on koji će u drugoj prigodi reći: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će« (Iv 11,25).


Svakoga časa negdje u svijetu kreće se ne jedna već tisuće sličnih pogrebnih povoraka s nijemim izrazom lica i pitanjima u srcu: Zašto baš on u cvatu mladosti, zašto jedinac sin u majke...? Pitanja na koja nitko od ljudi nema odgovora. Ali ta nas pitanja neizbježno vode prema traženju odgovora na najvažnije pitanje uopće: Što je zapravo život? Samo čudan san koji traje nekad duže, a nekad kraće, a uvijek završava prodornim glasom smrti: Dosta je? Je li samo to čovjekova sudbina: taj određeni broj godina, pa nakon toga smrt i onda ništa više?


Davni preteča i duhovni otac modernoga materijalističkog nazora na svijet i život, rimski mislilac Epikur, govorio je: »Smrt, ta najstrašnija stvar na svijetu nas se zapravo ništa ne tiče. Jer dok živimo, smrt je daleko, a kad ona dođe, nas više nema.« Nemali broj ljudi drži se upravo toga recepta. Planiraju i žive svoj život kao da smrti uopće nema, a ako o njoj i razmišljaju, onda je ona za njih stvarnost poslije koje nema nikakve druge stvarnosti. Živeći tako, ljudi svjesno ili nesvjesno zatomljuju najdublju čežnju ljudskoga bića, a to je potreba za životom. Bio mlad ili star, bio zdrav ili bolestan, bio sretan ili nesretan, čovjek želi živjeti. Aleksandar Solženjicin izrazio je to na usta jednoga od svojih junaka ovako: »Kad bih se našao na nekoj strmoj litici iznad pobješnjela mora i imao samo toliko mjesta da mogu čvrsto stati samo jednom nogom i kad bih se morao noktima grčevito držati za stijenu da ne padnem u provaliju, ja bih i dalje u sebi ponavljao istu melodiju: živjeti i samo živjeti! «


Čovjek je uvijek u raskoraku između te duboke želje i stvarnosti života u kojoj je smrt zapravo jedina sigurna stvar. Zato, ako živimo bez te svijesti, naš život nije ništa drugo već velika laž. Vjera nas uči da smrt nije zadnja stvarnost, već da nakon nje dolazi vječni život koji više ne će biti ugrožen. I još nešto: Vjera nas također uči da smrt nije samo zadnja etapa života već sastavni dio života. Mi smo usred života okruženi smrću, mi umiremo svaki dan. Dok je čovjek mlad i zdrav, to se doduše ne opaža tako jasno, ali kad se počnu brojiti godine, svaka slabost i svaka i najmanja bolest pjevuši nam melodiju o prolaznosti.

 

 

 

 
 
Untitled Document