Kad grana smokve omekša i lišće potjera, znademo, ljeto je blizu. Kako li je lako vidjeti znakove vremena! A znakovi vječnosti, ostaju nam skriti - premda ćemo reći da vječnost u vremenu živimo. Zato nam, Gospodine, učitelje daješ u stvorenjima svojim, u zrnju što klija, u suncu što na obzoru se budi, u smokvi što pod toplinom sunca prve plodove tjera. U neuglednom stablu smokve ti nam, Učitelju, objavljuješ mudrost življenja. Ona u svoje vrijeme donosi plod. Ni prije ni poslije, nego - u svoje vrijeme. A mi bismo ploda uvijek, bez umiranja zrna, bez klijanja, bez oštrine mrazne zime, bes žege sunca i drugog zrenja. Smokva živi s vremenom, od škrte zemlje koju na litici čuva i od topline sunca što život daje. Udijeli nam, Gospodine, snagu zrenja, hrabrost čekanja, da umijemo donijeti plod - u vrijeme plodova kad ti dođeš, u slavi svojoj, i pružiš ruku da ubereš plod sa stabla života našeg. Amen. više...